Mira Bokun iz Trebinja penzionerka je od maja. Baš će večeras sa dugogodišnjim kolegama preliti svoj odlazak u penziju. Pripreme za žurku već su pri kraju, a njenoj sreći nema kraja. Frizura, šminka, toaleta i neizostavni Mirin osmijeh zablistaće večeras u omiljenom joj lokalu na obali Trebišnjice.
Radni vijek Mira je provela najprije u trebinjskoj Fabrici alata, a onda u Regulatornoj komisija za energetiku. Polako se navikava na život bez većih obaveza. Penzionerski dani nisu donijeli neku veliku promjenu u Mirinu svakodnevnicu, jer ako nema poslovnih obaveza, pronađe ona neke druge. Samo da je u pokretu.
“Mnogo se radujem i vrlo sam srećna što sam to doživjela. Pravo da vam kažem, velika je privilegija danas otići u penziju. Ja sam zahvalna Bogu i svom zdravlju što sam to sve dočekala i što će me večeras moji dragi saradnici ispratiti u jednom divnom ambijentu koji ja jako volim”, započinje priču naša sagovornica.
Za večerašnju priliku će se dotjerati i pokušati prekriti koju boru, kaže u šali.
“Divno je i to što smo doživjeli te bore. Volim prirodnost i mislim da svaka žena i čovjek zrači ljepotom očiju. Oči su ogledalo duše”, kaže ona.
Iznad shvatanja male sredine
Mira, međutim, nije obična penzionerka. Zdravlje je dobro služi, a i genetika joj ide u prilog, pa, za razliku od nekih penzionera koji dane radije provode u svom kutku mira, Mira Bokun vrlo je aktivna. Možete je sresti na svim događajima u gradu – na izložbama, u kinu, pozorištu, na biciklu, u šetnji, pa čak i u noćnim izlascima. U šali zato kaže, da Mira nema mira.
Dobre vibracije, ako što takvo i postoji, crpi od mladih ljudi sa kojima se rado druži. Nemojte se, stoga, začuditi ako je vidite za nekim susjednim stolom u dobrom noćnom provodu.
“Imam tu energiju i slobodno je trošim, slobodno dišem. Čini mi se da sam prevazišla te neke elemente manje sredine. To je vjerovatno genetika, moja majka je bila takva i ja sam na tome jako zahvalna. Ta energija me još uvijek nosi, do kada će, ne znam. Doći će momenat kada će i ona stati. Zahvalna sam što ona postoji i što mi daje snagu da je dijelim sa drugima i ako mogu da pomognem nekim savjetom”, kaže ova neobična penzionerka.
Za glumu nikad nije kasno
Pjevanje u horu stara je Mirina ljubav, a ulazak u svijet glume u zrelim godinama za nju je bio izazov koji je naprosto opčinio. Iako je najprije posumnjala u sebe i plašila se da li će i kako iznijeti ulogu na pozorišnim daskama pred svojom trebinjskom publikom, brzo je dobila potrebno samopouzdanje. Dobro obavljen posao dao joj je krila, pa sada mašta i o svojoj monodrami. Uz dobrog mentora, vjeruje, ništa nije nemoguće.
“Možda je taj smisao za glumu u meni nekako bio prisutan, a da ja toga nisam ni bila svjesna. Gospodin Slobodan Marunović mi predložio da igram Milevu Kokotović u predstavi Pisac porodične istorije. Kada sam čitala scenario, vidjela sam da Mileva ima nadimak Golubica, a pošto je meni nadimak Golubica, meni je to još dodatno dalo energiju. Bilo je dobro, osvojila sam u Bugojnu nagradu kao debitant, imali smo još nastupa”, priča Mira o svojim prvim glumačkim koracima, nakon kojih je dobila angažman i od Trebinjca Željka Miloševića u predstavi “Znam Deni Rejda.
Za sebe kaže da je u životu pokreće želja. Ona mora biti, kaže, iskonska, a ne neka na silu nametnuta.
“Željela bih da kažem ženama da se pokrenu, da se druže, da šetaju, da žive život svaka na svoj način kako će joj biti bolje. Ono što je univerzalno je samo želja da nam bude bolje”, kaže Mira i dodaje da u Trebinju za to ima mogućnosti, čak i onda kada finansijske prilike ne idu na ruku.
“Mnogo je stvari koje su nam dostupne, a koje su besplatne, sve to možemo iskoristiti. Ne moramo imati najskuplje patike da bismo šetali, možemo šetati i u nekim prosječnim”, smatra ona.
Žvot je kao klacklica, zaključuje za kraj naša sagovornica, dok na omiljenom joj, bregovačkom bazenu stoji baš pored jedne klackalice.
“Nekada je gore u plusu, nekada dolje u minusu. Najbolje je kada je u ravnoteži. Mi bismo svi voljeli da je u ravnoteži, ali ne može uvijek. Treba se dostojanstveno boriti kada ti život donese ono što ne valja, jer je sve to život. Ja sam jako zahvalna, šta se može. Idemo dalje u ovom najljepšem, trećem periodu. Najljepši je, jer ne može drugačije biti”, zaključuje uz osmijeh Mira.
Uvijek divna i nasmijana. Puna pozitivne energije koja iz nje izlazi kao tornado. Samo nastavi tako, možda pokreneš divne ali uspavane žene našeg grada💕