Teško stanje u kome se nalazi naše društvo najviše se reflektuje na primjeru najstarijih stanovnika koji su ujedno i najugroženiji. Gest solidarnosti i humanosti, ali i brige o toj kategoriji društva ovaj vikend dolazi iz Banjaluke.
Naime, Udruženje građana „Mozaik prijateljstva“, sedmi put po redu, organizovalo je turnir u malom fudbalu pod nazivom „Fudbalom do hljeba“ , a imao je cilj zajednički pomoći socijalno ugrožene porodice u najvećem gradu Srpske.
Upravo tako je i bilo u SD „Borik“, a pravi praznik malog fudbala viđen je kako u subotu tako i nedjelju. Sada već tradicionalni, turnir zaljubljenika u bubamaru na petoparcu u banjalučkom „hramu sporta“ privukao je maksimalne 34 ekipe uz simboličnu kotizaciju od stotinu KM.
I dok političari imaju razne beneficije, od plaćenih stanova, naknade za odvojen život pa sve do plaćanog parkinga, još uvijek postoje ljudi, koji nažalost žive na ivici egistencije, koji jedva krpe kraj s krajem i na čiju sudbinu nikako ne smijemo ostati imuni.
Sličnog mišljenja su i u Udruženju građana „Mozaik prijateljstva“, koji od 2004. godine na razne načine pokušavaju da pomognu socijalno najugroženije kategorije društva. I to im polazi za rukom.
Njih je mnogo poručuje, Miroslav Subašić predsjednik ovog Udruženja koji je i sam inicirao turnir humanosti i solidarnosti. Uz pomoć dobrih ljudi poručuje, svakodnevno se pripremaju i obroci za javnu kuhinju „Obrok ljubavi“ za njihove korisnike, koji to sebi, nažalost, ne mogu priuštiti.
Dodaje, da je njih sve više, a na njihovoj evidenciji je oko 1300 osoba. Raduje ga što se tradicija ne prekida, kaze naš narod je dobar, human i solidaran.
„ Imamo jedan zajednički cilj i na dobrom smo putu, da pomognemo javnu kuhinju i njeno funkcionisanje, odnosno ljude koji će danas u „Boriku“ primiti ovaj paket koji je od srca. „Mozaik prijateljstva“je uz pomoć prijatelja i sportista uspio da obezbijedi preko 200 paketa. Cilj turnira je ispunjen. Svi smo uživali i jedva čekamo poručio naredni“, rekao je Miroslav Subašić.
Ohrabruje veliki broj ekipa i ljudi koji na ovaj način, kroz druženje hoće da pomognu.
Ipak, svakako je poražavajuće koliko stanovika Banjaluke, ali generalno i Republike Srpske jednostavno nema izbora, pa pomoć mora potražiti na ovoj ili sličnim adresama.
Starije osobe koje su pogođene socijalnim slučajem ili su u izuzetno teškom materijaloj situaciji, jedino utočište nalaze u javnim kuhinjama, ali ovakvi primjeri kontinuiteta održavanja turnira sa jedne strane nas ohrabruju i govore da pozitivnih primjera ima još i među nama, dok sa druge ipak nas upozoravaju na opasno raslojavanje društva, čega smo svi svjedoci.