Građani Trebinja nisu dovoljno informicani o transplataciji organa, pokazuju rezultati na osnovu 300 anketiranih Trebinjaca. Njihovo neznanje prati i državna pasivnost.
Prema rezultatima istraživanja, koje je sproveo Međunarodni centar za promociju ljudskih prava, svega 7 posto od 300 ispitanika izjasnilo se da su upoznati sa procedurom doniranja organa nakon smrti. Njih 18 posto nema strah od zloupotrebe donorstva, a identičan je procenat Trebinjaca koji vjerujete zdravstvenom sistemu, kada je riječ o transplataciji organa.
Iako su svega 23 procenta anketiranih smatrali da bi bili spremni donirati svoje organe nakon smrti, više od polovine anketiranih je navelo da je spremno donirati organ bliskoj osobi, ukoliko bi bilo medicinski moguće.
Na to pitanje svega 15 anketiranih je odgovorilo negativno, dok njih 24 procenta nisu sigurni kakva bi njihova odluka bila.
Sistem postoji, ali na papiru
Od 2020. godine transplatacija organa se ne obavlja u Republici Srpskoj, sada građani Srpske, koji dobiju mogućnost, po transplataciju organa odlaze u Bjelorusiju, dok se transplatacija obavlja u istoj državi, doduše drugom entitetu.
Prema riječima Aleksandre Vuković, predsjednice Udruženja „Međunarodni centar za promociju ljudskih prava“ Fond zgravstvenog osiguranja ima zaključene ugovore sa dvije zdravstvene ustanove u Bjelorusiji, gdje je do sada obavljeno oko 50 transplatacija, najčešće bubrega.
Sve ovo smo čuli danas na završnoj konferenciji projekta „Put do života – unapređenje znanja i stavova o donorstvu organa“, koju je u Trebinju organizovala nevladina organizacija Međunarodni centar za promociju ljudskih prava.
Među učesnicima završne konferencije govorio je i specijalista nefrolog dr Marko Bakmaz, koji je istakao da je neophodno prije svega upoznati građane o ovoj temi.
Prema njegovim riječima u društvu gdje se brojne stvari završavaju preko poziva transplatacija to prevazilazi. Uprkos željama nekad ni najbliži srodnici ne ostvaruju neophodnu podudarnost da bi do transplatacije došlo.
U praksi, kako je podijelio dr Bakmaz, pacijenti se za transplataciju najčešće zainteresuju kada im slabost bubrega dovodi život u pitanje.
U Trebinju, kako smo čuli, najmlađi pacijent, kojem je urađena transplatacija bubrega, je 1997. godište, dok najstarija osoba na dijalizi ima 79 godina.
I prije kada se transplatacija obavljala u Srpskoj bila je samo od srodnika, tada, kao ni danas Srpska nema registar donora.
Kako nam je pojasnima prof. dr Vuković registar bi trebao da vodi kordinacioni centar, iako propisan zakonom, no ni on ne postoji.
Zakonski okvir koji reguliše pitanja transplatacije u Republici Srpskoj nije mijenjan već 16 godina, ali i takav, kako smo čuli od prof dr Vuković ne bi bio toliko loš da ima potpunu implementaciju.
„U Republici Srpskoj ova oblast regulisana je zakonima donesenim 2010. godine. U međuvremenu su u Evropskoj uniji usvojene brojne direktive i dokumenti Savjeta Evrope, zbog čega naš normativni okvir mora biti usklađen sa evropskim standardima“, istakla je naša sagovornica.
Prof. dr Vuković, kako je naglasila, prilikom istraživanja primijetila je da građanima nedostaje informacija i kakav je stav vjerskih zajednica po tom pitanju. Nedoumice o tom pitanju, u svom obraćanju na završnoj konferenciji projekta, razriješio je sveštenik Miloš Mandić.
Srpska pravoslavna crkva (SPC) podržava donorstvo, ali ono mora biti u slobodi
Da Srpska pravoslavna crkva podržava darivanje organa, ali da primat za to mora biti sloboda, rekao je sveštenik Mandić.
Prema njegovim riječima u SPC postoje i određeni episkopi, koji su zavještali svoje organe.
No, prema trenutnom zakonodavstvu u Republici Srpskoj pismeni pristanak punoljetne osobe nije dovoljan, već u slučaju smrti neophodan je i pristanak porodice.
Od straha do ponosa
Donorsku karticu ima i kćerka jedne od stanovnica Trebinja, koja je sa svojih tridesetak godina odlučila da bude donor.
Prema riječima njene majke odluku je donijela nakon svoje operacije.
„Vjerovatno je proradilo nešto humano u njoj i odlučila je da bude donor“, rekla nam je naša sugrađanka dodajući da bi sada, kada bi mogla i sama pristala da bude donor.
No, kako smo čuli, ipak takvo mišljenje nije imala ranije.
„Bila sam na početku malo zgranuta, a poslije, nakon priče sa kćerkom, prihvatila sam to. Vrlo sam ponosna na nju“, rekla nam je stanovnica Trebinja.