Potrošili smo još jednu godinu. Da je moglo bolje – jeste. Da je moglo korisnije – svakako. Jer, ako se osvrnemo na proteklih 12 mjeseci i prelistamo šta je “Direkt” radio i o čemu smo pisali, možemo da konstatujemo da smo išli po istom tragu, ali nizbrdo.
Ono što bi prije nekoliko godina možda izazvalo neku javnu osudu ili sankciju, sada nije ni crvenilo na obrazu onih koji raspolažu javnim novcem i funkcijama. Odmetnuli su se u svoje institucije, postali nedodirljivi jer su, vidjeli smo to u sudaru sa Okukom, institucije na odmoru – do daljeg.
Pisali smo o namještenim konkursima, koji su toliko postali opšteprihvaćena javna stvar da ih više malo ko doživljava kao vijest. Mi jesmo.
Pratili smo borbu premijera protiv neradnika u kojoj je nogu uganuo. Jednom riječju, proveo se kao Don Kihot u jurišu na vjetrenjaču.
Pokazali smo i kako izgleda borba „malih“ protiv „velikih“. Često smo bili na sudu, jer smo pratili procese suđenja trebinjskih vatrogasaca protiv Grada Trebinja, koji ne odustaju u borbi za ono što misle da im pripada.
Pisali smo i o onim vatrogascima koje je načelnik jednostavno ugasio.
Dok su jedni nabacivali poslove partijskim kolegama, bogatim prijateljima iz interesa, direktor Agrarnog fonda u Trebinju je namjeravao da posao nabavke namještaja dodijeli rođenom bratu.
Veselin Dutina se povukao, ali je Milorad Dodik s ponosom istakao kako je pogodovao firmi koja gradi novu bolnicu u Trebinju.
Aktivno smo pratili rad načelnika i Skupštine opštine Gacko. Početni entuzijazam i obećanja su usahli.
Pratili smo i neumoran rad RiTE Gacko na zagađenju.
Umjesto vas pratili smo tendere. Gledali kako vlast rasipa, kako se reklamira, konsultuje, kupuje, zadužuje. Ukazivali smo na moguće zloupotrebe javnog novca u postupcima javnih nabavki, a zahvaljujući našoj priči o izgradnji reflektora, Transparensi internešnal BiH je podnio prijavu Republičkoj komisiji za sprečavanje sukoba interesa.
Primijetili smo i da se kada se domognu javnih funkcija, uticaja i jakog društva, funkcioneri izgube mjeru. O jednom takvom slučaju iz Trebinja, pisali smo u tekstu Stanje bezvrijednosti zadovoljavajuće.
Saznali smo u godini na izmaku da pokušaj novinara da dobije izjavu od funkcionera može biti označen kao agresija, ako u pravosuđu imate prave ljude na pravom mjestu. Tako je sud agresivnim ocijenio pokušaj naše novinarke da od odbornika i direktora Ljuba Vukovića dobije izjavu.
Bavili smo se problemom nasilja nad ženama, jer su i ove godine bile meta, obrađivali smo temu ovisnosti o kockanju, o prijevremeno rođenim bebama, o značaju mentalnog zdravlja i još mnogo toga.
Pisali smo o “Čečenima” i drugim pozitivnim primjerima u lokalnim zajednicama, o malim gestovima velikih ljudi.
I svakog ponedjeljka komentarisali smo najvažnije događaje sedmice. Nastavljamo ponovo u februaru.
U prazničnom raspoloženju, a sa knedlom u grlu, podvlačimo crtu ispod ove godine strahujući od naredne. Znam ja nas, što bi rekao Branko Ćopić.