Da svakodnevica može biti veoma dinamična u trećoj životnoj dobi, a penzionerski dani kratki da bi u njih stale sve planirane aktivnosti, govori priča Trebinjke Jasminke Kumro. Iako dvadeset pet godina u penziji, kaže nam da u istu nikada neće otići. Jasna je žena koju svakodnevno dotjeranu, s neizostavnim šarmom i osmijehom možemo vidjeti na ulicama najjužnijeg grada Srpske.
I današnji razgovor s Jasnom dogovorili smo u lokalnoj kafani, gdje se i inače susrećemo tražeći najukusnije kapljice kafe.
Kafa se pije van kuće
Kako ćemo vidjeti kasnije u razgovoru, kafa ni u Jasninom životu nije tek prolazni napitak, bez nje naša sagovornica ne počinje dan. A da bi dan bio po njenoj mjeri, prva jutarnja mora da se pije izvan kuće.
„Ta moja jutarnja kafa mi mnogo znači. Nekad je pijem sama, a nekad izaberem s kim ću popiti kafu i s kim ću da pričam na određene teme“, započinje priču za Direkt Jasna Kumro.
Bez obzira na to što je penzionerka, Jasna se nije umorila. Ne odustaje od malih rituala koji joj život čine ispunjenim. Frizura, kafa i osmijeh – to su, kaže, stvari za koje ne pravi kompromise.
„Hvala Bogu, vrijedna sam. Uvijek mogu da zaradim koji dinar više mimo penzije i primanja koja imam kao supruga poginulog borca. Frizura i kafa su moje sitne radosti“, iskreno nam govori Jasna.
Dan bez plana ne dolazi u obzir
Za nju dan ne počinje bez plana. Svitanje dočekuje s nestrpljenjem.
„Čim pada mrak ja sa nestrpljenjem očekujem novo svitanje, za mene je svaki dan nova radost i novi početak“, priča nam Jasna, koja za sebe rezerviše jutro.
U njenom dnevnom rasporedu često su pozorišne predstave, izložbe, šetnje, putovanja. Obožava i ručne radove, a godinama od toga i zarađuje. Niti, kaže, nikada nije ispustila iz ruku.
„Aktivno sam šila 48 godina. Pravila sam haljine, vjenčanice, torbe… Radila sam i za modne kreatorke, a posebno volim heklanje i pletenje. To me ispunjava“, priča nam Jasna.
Ali tu nije kraj njenim interesovanjima. U poznim godinama ostvarila je i svoju želju da uči slikanje.
„Ponedjeljkom idem u školu slikanja. Tamo sam najstarija. Idem tri godine, imala sam dvije kolektivne izložbe, postigla sam neki super nivo za mene. Možda bih trebala i prekinuti da idem, ali nema kod mene prekidanja. Idem dok traje škola“, priča naša sagovornica, koja slike nekada, kako kaže, odnese i kući da završi a nekada one čekaju novi ponedjeljak i novi čas.
Snaga karaktera koja traje decenijama
Jasna živi sama već četiri godine, ali to joj ne smeta. Naprotiv, to vrijeme koristi da organizuje dan po svom. U njenom životu rutine ne postoje, postoji samo volja da svaki trenutak bude ispunjen.
„Kad sam imala infarkt, sama sam sve organizovala. Za 14 minuta sam bila u bolnici“, priča nam s ponosom kroz osmijeh naša sagovornica.
No iza osmjeha, vedrog duha, ipak se ne krije lagan život. Sa 32 godine ostala je samohrana majka, ali uz šivaću mašinu i upornost, uspjela je da othrani i izvede svoju djecu na pravi put.
„Sve sam postigla svojim rukama. Ponosna sam na to što sam uspjela da izvedem na pravi put djecu. Oni su danas odrasli ljudi koji imaju porodice, svak ima svoj životni kutak, a ja nikome ne smetam. Slažem se dobro i sa nevjestom i sa unučadi“, naglašava naša sagovornica.
S Jasnom smo razgovarali danas povodom 1. oktobra – Međunarodnog dana starijih osoba, iako nju po pojavnosti i duhu ipak ne bismo svrstali u tu kategoriju. Iako lagano ide ka osmoj deceniji života, reklo bi se, da je ona upravo dokaz da su godine za nekog ipak samo broj.
„Treća životna dob zavisi iz koje prizme gledamo. Neko ko je pozitivan on gleda pozitivno, ko je sa negativnim mislima džaba mu i da ima dvadeset godina“, priča nam Jaminka Kumro koja pozitivnu energiju vidi i u običnim stvarima koje je okružuju.
Smatra da je, bez obzira na starenje, ista čitav život.