U srcima naših ljudi danas ne počiva sloboda i pravdoljubivost. U srcu našeg čovjeka nema ljudskosti. Dvjesta hiljada građana Banjaluke je ćutalo kada je ubijen mladi David Dragičević. Trista hiljada Sarajlija ne interesuje što smrt njihovog mladog sugrađanina Dženana Memića nije rasvijetljena ni nakon tri godine.
Piše: Branko Perić/ Buka
Mora da su se građanima BiH, nakon nedavno održane Konvencije pod motom “Pravo na pravdu”, u organizaciji Ureda Evropske komisije u Sarajevu i TAIEX-a, srušili snovi o pravdi koju je trebao u Sarajevo da donese njemački nezavisni ekspert Rajnhard Pribe.
Pribe je došao i izrazio frustriranost zbog izostanka napretka u vladavini prava, ali nije najavio šta možemo očekivati od njegove ekspertske analize. Otkrio je to prvi čovjek Evropske komisije u Sarajevu Johan Satler, u svom obraćanju skupu. „Mi ćemo pomoći, vaše je da djelujete!“, nedvosmisleno je rekao.
Ko iole razumije diplomatski jezik, zaključiće da neće biti nametanja rješenja, neće biti smjena ni kažnjavanja, neće biti sankcija u vidu suspendovanja međunarodne podrške i pomoći. To znači da će i dalje biti pravosudnih skandala, sumnjivih imenovanja, raznih oblika “potkivanja”, zataškavanja pravosudne korupcije, raznih zloupotreba i disciplinskih prestupa. I dalje će biti klevetničkog fejsbučenja, držanja lekcija strancima i zloupotreba moći pojedinih članova VSTV u vidu tužbi za klevetu protiv novinara, neukrotivih političara i neistomišljenika među kolegama. Biće preporuka i novih projekata bez rezultata.
Mnogi će optuživati Evropsku komisiju i OHR za sve gore stanje u pravousuđu. Govoriće da su mogli povući mnogo konkretnijih poteza da spase pravosuđe, bez čije reforme nema reforme društva. Dokazivaće kako su mogli pokazati više riješenosti da zaustave posrtanje i spriječe umiranje čeda koje su stvorili. Biće na pretek maštovitosti u optuživanju drugih.
Pitanje je da li se nama može pomoći!? Mislim da ne može! O tome je riječ.
Mi smo posljednjih trideset godina društvo u samoubilačkom pohodu. Poslijeratna reforma pravosuđa je jedan od najznačajnijih projekata koji je ulivao nadu da bi rasulo moglo biti zaustavljeno. Radikalan pristup reformi otvarao je perspektivu oporavka.
Danas smo svjedoci da nije bilo šanse da uspije! Zašto? Zbog toga što nije bilo nikog da zaustavi moralno propadanje društva. Oni koji su bili pozvani da to urade potrčali su za profitom i mafijaškim politikama, gledajući da otmu dio plijena i za sebe. U tom srljanju pohlepnih i prokletih izgubila se moralna osnova društva.
Danas moralnih vrijednosti nema ni u tragovima. Ostale su mafijaške politike i pljačkaši prirodnog bogatstva i preostale društvene imovine da završe svoj tranzicioni biznis. Korupcija kao modus vivendi postojanja postala je kulturološki model. Bez korupcije se danas ne završava ni jedan posao. Ko se u korupciji ne snalazi, osuđen je da umre. Danas je normalno da se imenuje ambasador bez fakultetske diplome, da direktori i ministri imaju falsifikovanu diplomu i da svako može da kupi diplomu bilo kog stepena obrazovanja. Normalno je da sudija bude osuđivan, da predsjednik suda seksualno zlostavlja svoju saradnicu, da tužilac savjetuje osumnjičenog.
U takvom stanju duha i društvene svijesti, vladavina prava nije moguća. Nema vladavine prava tamo gdje ne postoji vladavina morala. Samo su čvste moralne osnove omogućavale progres civilizacije. Nemoralna društva su taj progres uvijek zaustavljala. Moćna carstva su se rušila i nestajala zbog korupcije i nemorala.
Lirnd Hend, najpoznatiji i najveći američki sudija svog vremena, neustrašivi borac za pravdu, govorio je pedestih godina prošlog vijeka: “Često me brine to što možda polažemo pretjerane nade u ustave, zakone i sudove. Lažne su to nade; verujte mi, lažne. Sloboda počiva u srcima ljudi i žena; ako tu bude umrla neće je spasiti ni jedan ustav, zakon ili sud”. Jedan političar u Donjem domu (Edmund Berk) je tu uravnoteženost pravnog kodeksa sa sa moralnom osnovom društva još preciznije izrazio u trenutku stvaranja Amerike, rekavši: “Ovdje nije važno šta moj advokat kaže šta smijem da učinim, već kako mi ljudskost, razum i pravda nalažu da postupim“.
U srcima naših ljudi danas ne počiva sloboda i pravdoljubivost. U srcu našeg čovjeka nema ljudskosti. Dvjesta hiljada građana Banjaluke je ćutalo kada je ubijen mladi David Dragičević. Nisu se odvažili da izađu na proteste na kojima su časni, slobodumni i hrabri ljudi tražili pravdu. Sjedili su kod svojih kuća jer se zlo dogodilo drugima. Za njih pravda nije bila važna jer se nepravda nije dogodila njima. Takvo razumijevanje pravde je kraj čovjekove moralnosti. Trista hiljada Sarajlija ne interesuje što smrt njihovog mladog sugrađanina Dženana Memića nije rasvijetljena ni nakon tri godine. Da li su oni moralni ljudi? Da li mogu da pretpostave da bi i smrt njihove djece sutra mogla postati običan nerasvijetljen sudski slučaj , koji nikoga neće zanimati? Zaslužuju li takvi ljudi pravdu ili prezir?
Mi danas, takođe, pretjerano vjerujemo ustavima, zakonima i sudijama. Oni nas ne štite zbog toga što je pravni sistem u rukama nemoralnih ljudi. Sistem koji treba da brine o pravdi ne funkcioniše nigdje i na jednom nivou, od policijskog pozornika do sudije vrhovnog suda. Sudije nijemo posmatraju sramoćenje njihove profesije. Njima ništa ne znači kršenje zakona od strane njihovih kolega, nemoral i korumpiranost u pravosuđu. Na Konvenciji su ćutali pred gomilom iznešenih primjera nepravde. Oni ćute zato što im nije stalo do pravde. Njima je važno da ih neko poprijeko ne pogleda, nije im važna pravda. Oni će biti snishodljivi i ponizni pred svakim pravosudnim lupežom koji bi im mogao sutra u nečemu pomoći. Čine to zato što znaju da se u društvu lupeža brže uspijeva i lakše napreduje. Da li takvi moralni likovi mogu garantovati vladavinu prava? Naravno da ne mogu! Nije pravda samo rješavanje sudskog slučaja u skladu sa zakonom. Pravda je živjeti u skladu sa načelima pravičnosti. Pravdoljubivost ne živi samo u sudnici nego mora da postoji i bude vidljiva u životi onog koji dijeli pravdu.
Iluzija je očekivati da nemoralnom društvu neko donese pravdu i vladavinu prava. Zbog toga ne treba kriviti Evropsku komisiju, Incka i Pribea što nas ostavljajuj „da djelujemo“. Bolje reći, propadamo!
Autor je sudija Suda BiH