Da niti jedan šamar u bilo kojem odnosu nije u redu, sada je svjesna naša sugrađanka koja je prije desetak godina trpjela udarce partnera do granica izdržljivosti. Zahvaljujući unutrašnjoj snazi, strpljenju, pomoći porodice, ali i trebinjskog Ženskog centra uspjela je da živa napusti vrtlog nasilja.
Ipak, i kada se sve završilo godinama se budila i lijegala sa strahom.
Od strah za goli život do straha za krađu djece
Pošto je nasilje već deceniju iza sagovornice, koju ćemo za potrebe tekta nazvati Ana, ona sada može da bude mirna.
„Godinama sam lijegala i budila se sa strahom. Iako je bivši partner bio daleko i nikada nije zvao niti pitao za djecu, stalno sam mislila: šta ako mi ih nekad ukrade?“, priča u razgovoru za Direkt Ana.
Prisjeća se da su njen strah prepoznala i djeca koja, iako su bila u nižim razredima osnovne škole, uvjeravala su je i tada da ne može njih niko ukrasti i da su dovoljno veliki.
„I sama bih se zamislila da ipak ne može se desiti da ih neko neprimjetno odvede iz škole, ali opet strah me dugo nije napuštao“, priča nam naša sagovornica koja je danas mirna, staložena žena svjesna svojih vrijednosti.
Ipak, ranije uvijek nije bilo tako.
Prisjeća se, u razgovoru za Direkt, kako je zbog stalnog fizičkog, ali i psihičkog nasilja bila izgubila sebe.
„Stalno omalovažavanje bilo me je dovelo u takvu situaciju da ja ne znam preći ulicu sama. Razmišljala sam šta se desilo sa mnom. Znam koliko sam znala i mogla sama, a sada ništa ne mogu“, prisjeća se za Direkt naša sugrađanka kada je trpeći udarce i u svojim očima postajala sve manja, bezvrjednija.
Godina kao decenija – život uz pitanje hoću li dočekati sutra?
Godinu dana je, kako nam priča, razmišljala kako će sutra izgledati njen dan, koliko će udaraca pretrpjeti i hoće li biti sposobna da brine o njihovoj djeci.
Trpila je dok zbog inteziteta udaraca nije pomislila da je pitanje dana do kada će živjeti.
„Kada je fizičko nasilje bilo nemoguće izdržati odlučila sam da prijavim supruga. Mislila sam ako prijavim možda ću duže i živjeti, a ako ne prijavim on će me svakako ubiti“, ovako za Direkt priča Ana.
O prijavi je i ranije razmišljala, ali je odlagala, jer je njen suprug bio policajac. Plašila se da neće dobiti pomoć njegovih kolega, a uz to je bila sama s djecom u novoj sredini, u koju se preselila zbog njega.
Ipak intezitet batina je, kako smo čuli, presudio da pokuša da sačuva i promijeni svoj život.
„Nakon što sam pozvala policiju, po savjetu jednog od policajaca sam otišla i u bolnicu, kako bi evidentirali stepen mojih povreda. Supruga su mi priveli, ali nedugo zatim jedan njegov kolega je došao sa papirićem na kojem je pisao broj telefona. Dao mi je broj, govoreći da povučem prijavu i kažem kako sam sve izmislila“, prisjeća se naša sagovornica trenutka kada je na prvom koraku svoje borbe razmišljala da li je krenula ispravnim putem.
Pamti i riječi koje su je tada potpuno slomile.
„Rekao mi je on će ti sutra ostati bez posla, šta će ti djeca jesti, šta si ti umislila. Da si ti moja žena pokazao bih ti ja“, prepričava nam naša sagovornica razgovor koji ju je šokirao i naveo na razmišljanje je li pogriješila i da li ona stvarno mora trpjeti nasilje.
U tom razmišljanju, kaže, počela je i da krivi sebe šta je uradila.
Slučajni poziv i neophodna podrška
U tom periodu, kako nam priča, njena porodica u Trebinju nije znala za životnu buru kroz koju prolazi. Baš u trenucima njene odluke slučajno ju je pozvao stric kojem se povjerila. Taj poziv i podrška koju je dobila presudio je da nastavi da ide započetim putem.
„Nisam pozvala taj broj, nisam povukla prijavu. Nakon toga me je suprug, bez djece, u sred zime, izbacio napolje“, prisjeća se naša sagovornica.
Tada batine za nju prestaju, ali je nastavila pravnu borbu za svoju djecu.
Nakon što je nakon par mjeseci od Centra za socijalni rad dobila rješenje da djeca pripadaju njoj, krenule su za našu sagovornicu nove prijetnje.
„Tražila sam odmah po dobijanju rješenja da uzmem djecu i idem u Trebinje, ali nisam mogla pošto rješenje nije bilo pravosnažno odmah. Tada sam odlučila da odem u Trebinje i da se za svoju djecu borim preko institucija“, priča nam naša sagovornica.
Sedam uzaludnih odlazaka po djecu
Sedam puta je, kako nam priča, odlazila u zakazano vrijeme po svoju djecu i vraćala se bez njih, pošto se otac njene djece ne bi pojavio sa njima.
„Bio je dobro nasavjetovan i koristio je neke rupe u zakonu da naudi meni tako što će odužiti taj proces predaje djece“, priča nam Ana prisjećajući se kako je otac njene djece znao da dan prije zakazane predaje djece promijeni njihovu adresu boravka ili da jedno od djece smjesti u bolnicu.
Protiv bivšeg partnera, nekoliko mjeseca poslije dobijanja rješenja da može da preuzme djecu, podnijela i krivičnu prijavu koja je rezultirala njegovim suspendovanjem sa posla.
„Kada sam prvi put pozvana na Sud djeca su već bila kod mene i tada su me pitali smatram li da on treba da se vrati na posao – rekla sam da mislim da treba“, priča nam Ana, nakon čega je podnijela zahtjev za alimentaciju.
Iako je njen bivši partner, kako nam priča, bio rekao da ne može da izdržava djecu, jer ima kredite, to ga nije oslobodilo plaćanja alimentacije.
„Kada mu bude plata prvo bi se odbijalo za alimentaciju, a šta rade sa ostalim mene nije zanimalo“, priča naša sugrađanka.
Tako je na troje djece za alimentaciju dobijala 45 posto od njegove plate.
Povratak životu i sebi
Za čitavu pravnu borbu i dobijanje djece Ani je trebala snaga, zdrav razum, ali i posao.
„Nakon 7 – 8 mjeseci od povratka u Trebinje slučajno sam se obratila Ženskom centru, oni su mi pronašli posao u jednoj privatnoj firmi gdje sam radila 12 godina. Oni su mi baš pomogli i izašli u susret“, prisjeća se naša sagovornica kako je počela da se vraća samoj sebi.
Pored ove pomoći, zahvaljujući Ženskom centu, odlazila je i na seminare, koji su za nju bili od posebnog značaja.
„Na jednom od seminara psihijatar mi je rekao da mi je sve u redu, ali da moram da prevaziđem strah od toga šta će se desiti, ako se sretnemo ponovo ja i djeca s njim“, priča nam Ana dodajući da i danas pamti riječi psihijatra: “Neće se desiti ništa što se nije desilo, ti ćeš biti tako smirena, gledati na to kao najnormalniju stvar i vjeruj mi da se neće desiti ništa”.
„I zaista je to tako. Rrazmišljala sam onda šta se može desiti, ako dođe tu je Centar za socijalni rad zna se kako će ih vidjeti, nisu oni više mali, neće ih neko potrpati u auto, opet mora meni se obratiti. Nisu to bebe više pa da ih može odvesti i da bude niko čuo – niko vidio. I onda sam polako i ja počela shvatati u svojoj glavi da se neće ništa desiti što se nije desilo“, priča nam Ana dodajući da joj je danas žao što odmah nije reagovala.
Kroz čitavu borbu, kaže, vodila se tim da joj ništa ne treba samo ono što ja rodila.
„Sve što su oni više zatezali ja sam bila jača, imala sam osjećaj da malo gurnem stijene da bih i brdo pomjerila“, kaže nam na kraju razgovora naša sagovornica.