Biti najbolji kadet, dvije godine zaredom, na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu znači mnogo više od nošenja uniforme i visokog prosjeka. Za Helenu Brajić, dvadesetdvogodišnju studentkinju medicine i kadetkinju iz Trebinja, to je dokaz da su ljubav, vjera i porodična podrška stubovi na kojima se grade najveći uspjesi.
“Nositi titulu najboljeg kadeta znači da je moja porodica uspjela u svojoj namjeri da mi bude vjetar u leđa, nesebična podrška i oaza ljubavi”, kaže skromno ova mlada Trebinjka, čiji je trenutni prosjek, na trećoj godini studija Vojnomedicinske akademije, 9.89.
Njena priča, vidjećemo, nije samo akademski uspjeh, već nam govori i o sazrijevanju, odricanjima i dubokom osjećaju dužnosti.
Iako višestruko nagrađivana, od nagrada na takmičenjima iz književnosti i jezika, do titule najuspješnijeg studenta Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva „Prosvjeta“, najviše je, kaže, raduju kada od običnih ljudi čuje pohvalu za njen odgoj.
“Srcu najdraže mi je kada mi se mali, obični ljudi, ko što sam i sama, obrate rečenicom Blago tvojim roditeljima. Nekako se tim priznanjem najviše zakitim”, iskreno za Direkt govori Helena Brajić.
Dva poziva, jedna misija
Za našu sagovornicu medicina nije posao, to je životni poziv. Najhumaniji i najtananiji način da pružimo ruku najranjivijim među nama. A uz to Helena je željela, kako nam kaže, da časno služi svojoj trobojci. Tako su se dva puta susrela baš na Vojnomedicinskoj akademiji.
“Sjećam se da sam imala ogormnu tremu kad je trebalo da kažem tati za tu ideju. Očekivala sam makar malo negodovanja, a od njega u tom trenutku niko nije bio srećniji. On je prvi rekao da mogu”, prisjeća se Helena svojih prvobitnih strahova koji su doveli do oduševljenjem čitave porodice.
“Niko nije ni pomislio da posumnja, što mi je u datom trenutku otvorilo sva vrata ka uspjehu”, kaže za Direkt studentkinja Helena Brajić.
Njenu ljubav prema medicini i prije samog upisivanja fakulteta, osnažilo je i lično životno iskustvo. Bolest i gubitak oca obilježili su njen put, ali su je i oblikovali.
“Imam gorko iskustvo sa tatinom bolešću i liječenjem. To me motiviše da prije svega budem čovjek, pa tek onda ljekar. Da imam svijest da svako ko uđe na moja vrata ima neku muku, da u bolnicu nije došao jer mu je u toplom domu dosadno i tijesno, da mu, iako možda ne mogu ponuditi lijek, uvijek mogu dati toplu riječ i zrno nade. Ono što je nama falilo – saosjećanje i razumijevanje”, emotivno priča naša sagovornica.
Podrška s neba i zemlje
Za nju i sada, kao i na početku, najveća podrška dolazi od porodice. Crpi je i sa zemlje i neba.
Posebno izdvaja sestru, koju opisuje kao „produženu ruku oca“. U svakom njenom kolokvijumu i dilemi sestra je za nju tu.
“Čini mi se da je 24 sata sestra prisutna u mom životu i mislim da bi sve bilo teže bez njene nesebične žrtve”, iskreno nam priča Helena.
Prisjeća se i kako radi tate, koji je preminuo kada je ona upisivala fakultet, nije htjela, ni smjela da odustane. I danas u njemu vidi snagu.
“Kad već znam da prati svaki moj pad i uspon i tiho govori nema odustanja i na trčanju, i na planinarenju, i u učenju, to me iznova zadržava i čuva u svemu što radim”, kaže nam tiho Helena Brajić.
Dan koji traje od šest ujutro
Za nju dan počinje u šest sati vojničkim obavezama – jutarnjim vježbanjem, redarstvom, smotrom, a nastavlja se obavezama oko predavanja, kolokvijuma i ispiti.
Priznaje nam da nema mnogo vremena za odmor, da joj je svaki dan dinamičan, ali i da je svjesna da se svaki trud isplati.
Vojska je i za žene
Iako je vojska još uvijek, za mnoge, “muški svijet” naša sagovornica kaže da nije osjetila diskriminaciju, niti bilo kakvu nelagodnost u vojnom sistemu.
“Vojska je stvar psihe i ličnog doživljaja i prihvatanja obaveza i pravila. Nikad nisam osjetila bilo kakav vid diskriminacije, poniženja, niti neprijatnosti o tome eto govori i priznanje koje je stiglo za dan našeg fakulteta”, ističe Brajić.
Trebinje na posebnom mjestu
Iako je kilometrima od rodnog Trebinja i porodice, kaže nam da joj ipak ne pada teško odvojenost pošto je Trebinje za nju na posebnom mjestu.
“Trebinje mi je u srcu na posebnom mjestu. Sve sam ponijela od kuće: i sunce, i mir, i miris platana, miris lipa, mamin ručak, sve to stoji ušuškano duboko u srcu”, priča nam Helena za koju je Hercegovina početak i kolijevka.
U budućnosti vjeruje, kaže, da će Gospod urediti da bude tamo gdje je potrebna, ali, da sebe s poslom ne vidi u Trebinju.
“Ne bih voljela sebe ni u vojničkoj ni u bijeloj uniformi vidjeti u Trebinju. Ali svakako, život piše neke svoje priče”, ističe Brajić i dodaje da se nada da ću u budućnosti raditi na VMA ili nekom drugom velikom centru gdje se cijeni isključivo trud i rad i gdje, kako kaže, borba za život i dobrobit čovjeka preko puta nas predstavlja jedini prioritet i jedini princip kojim se ta kuća vodi.
Skromno zaključuje da sve što više gleda iza sebe na to šta je postila, samo niže spušta pogled i glavu ispred sebe, jer shvata, kako kaže, da mora da se smiruje. Da konce priče koju tka veže za nebo, a noge ne odvaja od zemlje.
Mlađoj verziji sebe, onoj djevojčici iz Lastve kod Trebinja, koja je sanjala o velikim stvarima, poručuje “Djevojčicu bih podsjetila na riječi 90. Psalma kažu o Bogu – On anđelima svojim zapovjedi da te sačuvaju na svim putevima tvojim i na rukama Svojim će te nositi da se ne spotakne o kamen noga tvoja. Sve će, dakle, biti dobro”, kaže nam Helena Brajić.