Jučerašnji Međunarodni dan osoba sa invaliditetom u Bileći je danas obilježen skromno u prostorijama Udruženja djece i omladine sa poteškoćama u razvoju „Vedar osmijeh“. Tek troje korisnika, pokoji roditelj i puno nade u bolje dane našli su se zajedno na jednom mjestu i poslali poruku da su i oni dio društva i da je potrebno da ih neko čuje.
Ivana, Anja i Nebojša s uzbuđenjem su čekali da takmičenje u pikadu započne. U uskom i hladnom hodniku zaboravljenog udruženja troje odvažnih takmičara odmjerilo je snage. Rezultat na kraju kaže da je Ivana Jokanović najbolje gađala. No, to nema veze, svi su pobjednici, jer su uprkos lošem vremenu i otežanim uslovima u udruženju došli na današnje druženje i skrenuli pažnju na potrebe ove populacije.
Takmičarski trojac je uzeo svoje diplome i zaigrali su partiju „čovječe ne ljuti se“. I niko se nije ljutio, samo bi, kažu, voljeli da ih je više.
Ivana Jokanović je dugogodišnja članica udruženja „Vedar osmijeh“. Nekada je dolazila svakodnevno, a sada malo ređe, jer, pored svojih obaveza, mora da brine i o bolesnoj majci. Kaže da bi bila srećna kada bi udruženje posjećivalo više djece i kada bi imali malo više sadržaja.
„Preporučujem svoj djeci da ovdje dođu. Lijepo nam je ovdje i hvala svima koji na nas misle“, poručuje Ivana.
Njen prijatelj Nebojša Šakotić ne želi da priča, ali zato je njegova majka Bosiljka sa nama podijelila svoje četrdesetogodišnje iskustvo života sa sinom sa Daunovim sindromom.
Dok Nebojša baca kockicu i pomjera pione, majka Bosiljka objašnjava kako je srećan kada je u udruženju i priča kako se Nebojša nikada ne odvaja od nje. Bosiljka jedino žali, kaže, to što nije imala priliku da položi vozački ispit, jer bi joj to sada bilo veoma korisno – Nebojšu bi mogla da vozi gdje god poželi.
„Najvažnije je da čovjek prihvati da njegovo dijete ima neki problem… Ja sam to prihvatila i ja bez njega ne želim da idem nigdje. Vodim ga i na svadbe. Ako on ne može da ide u neki salon koji ima stepenice na primjer, ni ja ne idem na tu svadbu. Nikada ga nisam krila, a imam osjećaj da neki roditelji pokušavaju da sakriju to da njihovo dijete ima neki problem“, priča majka Bosiljka.
Dodaje da je morala da se odrekne zaposlenja kako bi se u potpunosti posvetila Nebojšinom odrastanju i njegovim potrebama.
„Naučila sam ga da mi pomaže u svemu u kući u bašti. On je komunikativan i veoma voli da se šali. Komšiluk ga obožava“, kaže ponosno Bosiljka i dodaje da su roditelji djece sa poteškoćama u razvoju uglavnom prepušteni sami sebi i da je socijalna pomoć koju dobijaju od države i lokalne zajednice mala.
Dušanka Kešelj je sekretarka udruženja „Vedar osmijeh“. Kaže da Dan osoba sa invaliditetom obilježavaju u neizvijesnosti i ne baš tako dobrim uslovima. Nakon godina odsustva sluha lokalne vlasti, sada su, konačno, kaže, osjetili da se i za njih neko interesuje.
„Drago mi je da se makar nekoliko korisnika danas odazvalo i da obilježimo ovaj dan… Do sada se Opština nije mnogo brinula o ovoj djeci. Bili smo skučeni u svemu i nismo mogli da radimo kako je trebalo da radimo. Od nove vlasti očekujemo drugačiji pristup i očekujemo da djeca dolaze i da bude sadržaja za njih“, kaže Kešelj.
Boravak u udruženju je značajan i za roditelje koji bi za sebe imali na raspolaganju malo vremena, smatra ona.
Novčana izdvajanja za ovu populaciju su, ističe, skromna i ona bi trebalo da budu veća.
Udruženje bi uskoro moglo da dobije i novog predsjednika, da ponovo funkcioniše i bude mjesto okupljanja, učenja i rada osoba sa invaliditetom u ovoj maloj hercegovačkoj opštini.
Načelnik Bileće Miodrag Parežanin ranije je izjavio za Direkt da će se Opština pozabaviti problemima u udruženju, da će im povećati grant iz budžeta te da će osigurati povremeni boravak stručnog osoblja koje će dolaziti iz škola i lokalnog Centra za socijalni rad.