Bosanskohercegovački atletičar Davor Vidović iz Banje Luke već godinama niže uspjehe. Dvadesetosmogodišnji Banjalučanin je trener trčanja u školi „Banja Luka Running Club“ i apsolvent na Fakultetu fizičkog vaspitanja i sporta. Na maraton gleda kao na izazov koji iziskuje mnogo truda i rada. On je zlatna nada ove zemlje, ali podrška grada, entiteta i države konstantno izostaje. Vlasti nemaju sluha za njega i njegove “saborce”, ali je ljubav prema sportu, ipak, jača od svega.
Piše: Nikola Vuksanović/Direkt
Davor je odmalena zavolio sport i imao je ogromnu podršku porodice. Bavio se fudbalom i tenisom, ali je ljubav prema atletici na kraju preovladala. Kaže da nije bilo lako početi se baviti sportom u poslijeratnim godinama, ali da se upornost koliko – toliko isplatila.
„Atletika je sport koji nije lako zavoljeti – vrlo težak i surov sport u kojem je faktor sreće sveden na minimum, što je zapravo i njena najveća prednost. Sam odlučuješ o svojoj sudbini, a sve je proizvod napornog rada, odricanja, volje i motivacije“, priča nam Davor.
Atletika ga je, kaže, naučila disciplini i odgovornosti. Prvi maraton istrčao je na svoj rođendan 2017. godine u Beogradu. Iako se atletikom počeo baviti relativno kasno odmah je počeo da osvaja medalje. Ovaj maratonac je prvak Republike Srpske i Bosne i Hercegovine. Sa matičnim klubom „Marathon“ iz Brčkog postao je ekipni prvak u disciplini cross country te su zajedničkim snagama izborili nastup na Evropskom klupskom prvenstvu u Portugalu 2020. godine.
„Pripreme za sve duge trke, naročito za maraton, su vrlo teške i iscrpljujuće. Trenira se dva puta na dan, što je 12-14 treninga u sedmici. Nemam poseban režim ishrane. Ishranu tempiram po treningu, prije treninga ili takmičenja. To je ishrana bogatija namirnicama u kojima preovladavaju ugljeni hidrati, a nakon treninga ili takmičenja, ishrana je bogatija proteinima. Ovo su neke osnove, za nešto ozbiljnije od toga trebaju bolji uslovi, kojih, nažalost, nema“, kaže Davor.
Buntovnik sa razlogom
Davor je hrabro medijski istupio kada se desio incident na stadionu FK „Borac“. Naime, tada su zabranili njemu i kolegi da trenira na stadionu kada i prvi tim fudbalera „Borca“. Slučaj je na kraju, ipak, utišan i riješen mirnim putem. Davor se nije libio da i tada iznese svoje mišljenje, jer bio poprilično izrevoltiran situacijom u kojoj se našao. Podršku odavno i ne očekuje, jer je nažalost nikada nije ni dobio.
„Ne da nisam dobio nikakvu podršku od grada Banja Luke, nego sam dobio odbijenicu sa obrazloženjem da ne mogu dobiti sredstva koja se odvajaju za sport pošto nastupam za klub iz Brčkog, iako sam rođen u Banjoj Luci. A isto tako kada bih se obratio odjeljenju za sport u Brčko distriktu, dobio bih odbijenicu jer nemam prebivalište u Brčkom. Jedna država, a milion različitih propisa. Sve apsurd do apsurda“, ogorčeno kaže mladi sportista.
Smatra da se najveći apsurd dešava u najvećem gradu RS, gdje jedni sportisti brane drugim sportistima da treniraju. Umjesto da se ljudi iz različitih sportova poštuju i podržavaju, oni jedni druge sabotiraju. Ono što se desilo na stadionu „Borca“, kada su atletičari izbačeni sa stadiona dok su trenirali je preslikavanje situacije koja se dešava na nivou države. Demonstracija sile moćnijeg nad slabijim. Politika je nažalost prodrla i u pore sporta.
Borbeni duh i težnju ka ispravnom, mladi sportista je sačuvao do danas. Sebe vidi kao buntovnika sa razlogom i nema namjeru odustati od svojih ciljeva i kaže da neće dozvoliti da ga iko degradira po bilo kom osnovu.
„Kraljica sportova“ – borba sa vjetrenjačama
Društvo ove zemlje iz godine u godinu pokazuje sve manje interesovanje za atletiku, pa su i ulaganja u ovaj sport sve skromnija. Nažalost, ljudi nisu svjesni koliko je truda i rada potrebno uložiti u ovaj sport, i svakako biti spreman da zarade možda neće ni biti.
„Od atletike se teško može živjeti, a to je zbog toga što je kraljica sportova kod nas nepravedno zapostavljena, dok druge ozbiljne zemlje u svijetu pokazuju svoju moć upravo preko ovog sporta. Tako da atletiku u BiH čini grupa entuzijasta, koji ni od čega uspijevaju da naprave nešto. Što se materijalne strane tiče uloženi trud se nikako nije isplatio, ali svaki trening ima svoje benefite, ako ne u materijalnom, onda u socijalnom, mentalnom i fizičkom aspektu“, govori Davor.
Najveću podršku ima upravo od trkača, najviše od onih rekreativaca, zaljubljenika u ovaj sport, kojih svake godine u Banjoj Luci ima sve više. Trenirajući i putujući Davor je stekao mnogo prijatelja širom svijeta, sa kojima je i danas u kontaktu, štaviše još uvijek su potpora jedni drugima.
„Iz mog dosadašnjeg iskustva rekao bih da vlasti imaju sluha samo za sebe, svoje porodice, rođake i prijatelje, te prema ljudima koji su bliski vlasti. Ja na sreću, ili nesreću nisam jedan od njih“, dodao je.
Ostajte ovdje
Nije dobijao ponude za druge klubove, niti razmišlja o tome. Na odlazak iz zemlje bi se teško odlučio.
„Ako steknem uslove poštenim radom, bar da mogu pristojno živjeti, a ne prevarom i pljačkom na šta je narod ovdje naučen, da mi niko ne vrijeđa inteligenciju, da svi ljudi postanu ravnopravni, te im država obezbijedi uslove da ljudi u njoj zadrže svoje dostojanstvo, rado bih ostao“, rekao je za naš portal.
Prava je šteta, što prvenstveno roditelji, pa i mladi ljudi veoma često nisu svjesni koliki je uticaj sporta na samog čovjeka. Ne samo da stvara mogućnost poboljšanog psihofizičkog razvoja, nego dovodi do stvaranja zdravih navika i razvijanja osjećaja odgovornosti, što svakako olakšava budućnost.
„Generalno svim mladima, bilo da se bave sportom ili ne, želim poručiti da budu pošteni, dobri i vrijedni ljudi, da stvore sebi jasne ciljeve šta zapravo žele u životu, da se trude da sve stiču svojim radom, jer to će se kad – tad isplatiti“, zaključio je maratonac.