Anka Lalović iz Pala diplomirala je na odsjeku za srpski i ruski jezik i književnosti Filozofskog fakulteta u Istočnom Sarajevu kao najbolji student u generaciji sa prosjekom 9,50. Nakon završetka studija bilo joj je obećano radno mjesto na toj katedri, koje je svojim zalaganjem i zaslužila. Ono je na kraju, ipak, pripalo nekome drugom ko je pomenuti fakultet završio sa manjim prosjekom.
Piše: Nikola Vuksanović/Direkt
Anka se protiv ove nepravde bori već duže vrijeme i nada se da će joj se uloženi trud isplatiti. Godinama pokušava da pronađe posao. No, umjesto posla dobila je brojne odbijenice, poneko obećanje, a katkad i kratkotrajni poslovni angažman. Govori tri jezika – engleski, njemački i ruski i dok bezuspješno ide u susret prilikama za zaposlenje u svojoj zemlji, istovremeno razmišlja o odlasku iz nje.
„Konkursi na koje sam predavala su često bili namješteni, u to sam se i sama uvjerila. Dešavalo se da mi ne dozvoljavaju da vidim rad na testiranju, pa mi je radno mjesto znalo izmaći za koju decimalu“, kaže Anka za „Direkt“.
Radila je u srednjoj školi „Pero Slijepčević“ u Gacku, a potom i u Višegradu u srednjoj i osnovnoj školi te je privremeno radila i u Istočnom Sarajevu. Kaže da je od poslodavaca uvijek dobijala pohvale za rad, ali pri isteku ugovora isti ne bi bio produžen. Svaka opština je uglavnom zapošljavala svoje stanovnike, većinom političkom linijom, bez obzira na sve drugo.
„Zasigurno neću odustati, jer sam u svoje obrazovanje uložila prije svega mnogo truda, a tek onda sve ostalo. Nisam se upisala na master studije, jer sam vrlo brzo shvatila da mi neće pretjerano mnogo pomoći pri zaposlenju. To bi vjerovatno bila samo dodatna i nepotrebna ulaganja. Nikada mi nije bio problem otići u drugi grad u potrazi za poslom. Nadam se da će kvalitet i upornost na kraju biti presudni“, smatra naša sagovornica.
U borbi za svoja prava često je tražila i pomoć Prosvjetne inspekcije RS, no ona nije mnogo učinila da joj pomogne. Nije lako oboriti već unaprijed namješten konkurs, skrojen da jedna određena osoba ispunjava niz potrebnih i često banalnih uslova.
„Doživjela sam i to da mi direktor jedne škole, nakon svih mojih žalbi i obraćanja inspekciji, kaže da će se sa istom konsultovati i vidjeti šta mogu učiniti da moju pobunu sasjeku u korijenu i te da ih više ne dovodim u neprijatnu situaciju“, ispričala nam je Anka.
Pisanje kao lijek
Anka voli i da piše. Autorka je mnogih pjesama koje su objavljivane u časopisima širom zemlje, na šta je posebno ponosna. Nada se da će sve svoje rukopise uskoro sjediniti u zbirku pjesama. Osim toga, objavljivane su i njene kratke priče u Zvorniku. Honorarno je radila kao novinar, ali i kao prevodilac ruskog jezika za Kinoteku Republike Srpske. Nedavno je objavljen i njen naučni rad u časopisu „Sizif“.
„Pisanje je nešto u čemu uživam, to me rasterećuje i jednostavno volim to da radim. Jasno je da to nije profitabilno, ali ne mogu protiv sebe“, kaže Anka.
Odlazak iz zemlje jedino rješenje?
U posljednje vrijeme sve češće razmišlja o odlasku iz BiH, jer u ovoj zemlju, kaže, ne vidi nikakvu perspektivu.
„Voljela bih otići i već sam ranije pokušava organizovati odlazak u inostranstvo. Mislim da mlad i obrazovan čovjek, koji ne može pronaći pristojan posao, nema šta da traži u ovoj zemlji, razumijem mlade ljude koji odlaze“, navodi ona.
Prošle godine je planirala odlazak u Kinu, gdje je trebalo da radi kao profesor engleskog jezika. Usljed brojnih komplikacija sa jednim sarajevskim jezičkim centrom, planovi se, nažalost, nisu ostvarili. Tako je izgubila i dio uloženog novca, ali kaže da zbog toga ne žali, nego joj je teže palo još jedno razočaranje.
„I dalje pratim konkurse i redovno apliciram, ali u međuvremenu tražim i posao van uže oblasti struke. Trenutno razmatram mogućnost online podučavanja stranih jezika, ali o tom – potom“, optimistično nam je rekla Anka za kraj razgovora.
Ova dvadesetsedmogodišnjakinja je jedan od svijetlih primjera mlade i obrazovane djevojke koja je uporna. Sa druge strane, postoje i mladi ljudi koji posao u struci odavno ne traže, jer znaju da se potencijalne karijere se sistemski uništavaju i prije nego što se uopšte razviju. Baš kako je jedan od direktora naveo „sasjeku se u korijenu“. Anka vjeruje da će se upornost nekada isplatiti i da je borba ponekad važnija od ishoda.