Na Županijskom sudu u Mostaru izrečena je prvostepena presuda kojom je Anis Kalajdžić osuđen na 45 godina zatvora zbog ubistva Aldine Jahić, nedozvoljenog nabavljanja i držanja oružja te produženog krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti. Suđenje je bilo teško, gorko i bolno, ali nam je kao ljudima otvorilo oči koje smo predugo zatvarali i zatreslo ušne bubnjiće navikle na glasnu muziku koju puštamo kada čujemo za nasilje nad ženama.
Piše: R.Ljubičić/Istina.media
Važno je upozoriti na nekoliko tačaka koje su potresale one koji su pratili suđenje.
Patrijarhalni diskurs koji brani ubicu
Problematičan je jezik, odnosno frazeologija koju je advokat Anisa Kalajdžića, Ibro Bulić, pažljivo upotrijebio. „Tragičan ishod”, „tragične posljedice”, „tragedija”, „izgubila život”. Riječi su to kojima se nastoji zamagliti stvarnost i izbjeći jasno imenovanje ubistva. Takav jezik uklanja počinioca iz središta zločina, sklanja ga u neki romantizovani kutak i nasilje pretvara u neku neodređenu nesreću koja se jednostavno dogodila. Međutim, Aldina nije umrla prirodnom smrću, od posljedica bolesti ili starosti, niti je stradala u saobraćajnoj nesreći, požaru, zemljotresu ili poplavi.
Kalajdžić je u svom završnom obraćanju, popraćenom neuvjerljivim plačem, Aldinu nazivao „rahmetli”, ostavljajući utisak da govori o pokojnoj ženi čiju čast i ugled želi sačuvati. Takvo oslovljavanje djelovalo je kao bijeg od istine i od odgovornosti s kojom se ne želi suočiti. Prema dokazima iznesenim tokom postupka i utvrđenjima suda, planirao je njeno ubistvo te nakon kontinuiranih prijetnji počinio femicid.
Ubica je izrazio kajanje. Ali u tom kajanju postoji ono „ali”. To „ali” mnogo boli, potresa i izaziva opravdan bijes. Pozivanje na porodične vrijednosti, svetost „ljubavi” i žaljenje zbog nemogućnosti osnivanja porodice s Aldinom posebno su uznemirujući u kontekstu počinjenog zločina. Kakvu nam poruku šalje takvo pozivanje na porodicu dok istovremeno govorimo o svjesnom oduzimanju života žene koja je odlučila prekinuti vezu? Nakon femicida poseže za poznatim patrijarhalnim obrascem u kojem nasilnik ističe vlastitu povrijeđenost i patnju, a ženina sloboda izbora ponovo ostaje u drugom planu. Svjestan je koliko je društvo duboko patrijarhalno i osjetljivo na tradiciju, početak ljubavne veze, brak i djecu te igra upravo na tu kartu.
Ali kažemo NE. Nemojte tako „voljeti”, vi nasilnici i zlostavljači. Poštedite nas takve „ljubavi”. Takva priča više ne prolazi. Žene se osvještavaju. Osviještene su i Aldinine prijateljice, koje su hrabro, dosljedno i sažeto svjedočile o njegovim podmuklim rečenicama i posesivnom obrascu ponašanja koji se očitovao u riječima „Bićeš moja ili mrtva”.
To je nasilničko ponašanje koje je dovelo do femicida kao kulminacije upornog progona te psihičkog, verbalnog i fizičkog nasilja. Kalajdžić je svjesno izabrao prijetiti ubistvom, doći do oružja i hladnokrvno oduzeti Aldini život, snove, ambicije, životnu radost, mogućnost izbora i budućnost. Aldina je bila cjelovita osoba s punim pravima i integritetom, sa slobodom da živi, diše, hoda, radi i djeluje. Imala je pravo birati svoje partnere. Odlučila je da ne želi biti u ljubavnoj vezi s nasilnikom. To pravo ne smije biti povod za manipulaciju, ucjene, postavljanje ultimatuma i ubistvo.
Umor od nasilja i institucionalnih propusta
Osobito je važno upozoriti na to koliko je ovaj slučaj ujedinio javnost i sve one koji su izrazili podršku Aldininoj porodici i prijateljima te tražili provođenje zakona, pravnu odgovornost i pravdu. Mediji su izvršili veliki pritisak. Taj pritisak nije bio senzacionalističke prirode, već je proizašao iz umora zbog društvenih i institucionalnih propusta koji su se decenijama gomilali dok su se zanemarivali vapaji žena koje su proživljavale različite oblike muškog nasilja.
Žene su umorne od društva koje od njih neprestano traži objašnjenja i opravdanja za nasilje koje su preživjele. Umorne su od optužbi da su same izazvale nasilje. Umorne su od omalovažavanja i ponižavanja. Oglušile su se na uvrede i neutemeljene optužbe da njihova lica i tijela pozivaju na najgnusnije oblike zločina. Vrijeme je da društvo prestane ispitivati žrtve o tome kako su se ponašale, jesu li dovoljno začinile ručak, šta su odjenule, jesu li bile pristojne, odmjerene i dovoljno ljubazne kako se slučajno ne bi zamjerile nasilnicima.
Nasilnici se mogu kontrolisati kada kupuju, voze ili rade. Pred svojim poslodavcima i susjedima mogu biti staloženi. Znaju kako se ponašati u javnosti, a nasilje pokazuju ondje gdje vjeruju da imaju pravo kontrolisati tuđi život. U takvu priču brojni osviješteni mediji i građani više ne vjeruju. Javnost je polako, ali sigurno počela postavljati pitanja i tražiti uzroke u patrijarhatu i naučenim društvenim obrascima koji su uspostavljeni i servirani na tanjiru kako bi se žene od ranog djetinjstva disciplinovale i kažnjavale. Javnost mora osuditi nasilje i nasilnike te zahtijevati prevenciju i odgovarajuće kazne.
Jedna presuda ne može izbrisati propuste sistema niti vratiti Aldinu njenoj porodici i prijateljima. Ipak, ona mora biti upozorenje svima koji su godinama nasilje posmatrali kao privatnu stvar, neriješen ljubavni problem ili nesporazum između partnera. Institucije moraju preuzeti odgovornost za svaku prijetnju koju zanemare, svaki znak uhođenja koji ne prepoznaju i svaki vapaj žene koji ne shvate ozbiljno.
Prevencija femicida počinje mnogo prije nego što žena postane žrtva ubistva
Uvođenje femicida kao zasebnog krivičnog djela u Krivični zakon FBiH znatno je promijenilo dinamiku krivičnog postupka jer od pravosuđa zahtijeva da posebnu pažnju posveti rodnoj dimenziji zločina. Tokom istrage i glavne rasprave tužilaštvo ima zadatak dokazivati okolnosti koje upućuju na rodnu motivisanost zločina, uključujući istoriju porodičnog nasilja, uhođenja, prijetnji i drugih oblika kontrole nad žrtvom.
Tužiteljica Vesna Pranjić izvrsno je prepoznala tu pravnu i društvenu dimenziju. U svojim završnim riječima jasno je naglasila da je riječ o rodno zasnovanom nasilju. Izraženu mržnju prema ženi prepoznala je u jezivim Kalajdžićevim prijetnjama upućenim Aldini („Bićeš moja ili ničija”, „Tvoje oči pozivaju muškarce da te tuku”) i u sistematskom maltretiranju koje je žrtva trpjela prije nego što je odlučila prekinuti vezu i zauzeti se za sebe.
Prvostepeno izrečena kazna od 45 godina zatvora snažna je poruka da se femicid mora prepoznati, procesuirati i kažnjavati. Međutim, pravda se ne smije mjeriti samo visinom izrečene kazne. Ona podrazumijeva i odgovornost institucija, ozbiljno shvatanje prijetnji, zaštitu žena i sistemsku prevenciju nasilja. Žene ne bi smjele morati čekati da postanu žrtve najtežeg zločina kako bi im društvo i institucije napokon povjerovali.