Igor Uljarević ovog ljeta bio je sa Vukom Jankovićem, olimpijskim šampionom i najuspješnijim matematičerem u istoriji Trebinja, na matematičkom kampu za osnovce i srednjoškolce. Njegov ponovni dolazak u rodni grad iskoristitili smo da provjerimo da li se matematike trebamo plašiti ili je ona univrezalni jezik koji svi razumiju.
Za Direkt piše: Dubravka Čolović
Igor Uljarević, vanredni profesor na Matematičkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, prije skoro dvije decenije u Trebinje je donio medalje sa matematičkih olimpijada. Po skromnom priznanju, nikad nije osvojio zlato, ali je njegov rezultat, bronazana i dvije srebrne medalje, 17 godina predstavljao rekord BiH. Ovog ljeta bio je sa Vukom Jankovićem, olimpijskim šampionom i najuspješnijim matematičerem u istoriji Trebinja, na matematičkom kampu za osnovce i srednjoškolce. Njegov ponovni dolazak u rodni grad iskoristitili smo da provjerimo da li se matematike trebamo bojati ili je ona univrezalni jezik koji svi razumiju.
Igor kaže da je najveća „kvaka“ u matematici upravo u tome što ona traži da čovjek razumije, a ne samo da pamti.
„Кada se matematika uči kao skup formula i pravila koje treba mehanički primijeniti, onda vrlo lako postane bauk. Čim se, međutim, shvati zašto vrijedi neko pravilo i kako su ideje međusobno povezane, matematika postaje mnogo zanimljivija i prirodnija. Ne mislim da je matematika sama po sebi bauk. Više bih rekao da joj takav imidž ponekad mi sami damo, načinom na koji je predstavljamo, strahom od greške ili uvjerenjem da je matematika samo za talentovane. U stvarnosti, kao i za mnoge druge oblasti, potrebni su vrijeme, strpljenje i vježba. Matematika, u suštini, uči čovjeka da postavi pravo pitanje, da bude uporan i da ne odustaje kada rješenje nije odmah vidljivo. A kada se do njega dođe, taj osjećaj je, možda, najljepši dio matematike. Ona je najrealnija nauka“, priča Uljarević za naš portal.
Igor dodaje da je matematika i najuniverzalniji jezik.
„Bez obzira kojim jezikom govorimo, odakle dolazimo ili kojoj kulturi pripadamo, matematički principi su isti. Brojevi, oblici, odnosi i logika ne poznaju granice. Možemo se razlikovati u jeziku, običajima i načinu razmišljanja, ali kada dva čovjeka iz potpuno različitih krajeva svijeta dođu do istog matematičkog rezultata, oni su se, na neki način, razumjeli bez prevođenja. Upravo u tome i vidim posebnu ljepotu te nauke”, objašnjava on.
Ovaj univerziteteski profesor kaže da svi ljudi matematiku ne razumiju na isti način ili sa istom lakoćom, ali da su njene osnovne istine univerzalne.
„Zato matematika može da bude i most među ljudima i kulturama, jezik koji ne traži prevodioca“ ističe Uljarević.
Ljubav koja se razvija korak po korak
„Кada se prisjetim svojih početaka i školovanja u Trebinju, rekao bih da se ljubav prema matematici nije pojavila odjednom, već se postepeno razvijala. Još u školskim danima privlačilo me je to što matematika traži razmišljanje, povezivanje i upornost. Posebno mi je prijao osjećaj kada se pred nekim problemom dugo traži put do rješenja, a onda se sve odjednom složi i postane jasno“, ovako svoje početke opisuje Igor Uljarević..
On za Direkt priča da su važnu ulogu imali i njegovi nastavnici i profesori, a posebno nastavnica Nada Кovačević.
“Dobar profesor može učinitiu da učenik u matematici ne vidi samo formule zadatke, već način razmišljanja i svojevrsnu igru ideja. Mislim da sam upravo kroz takav pristup počeo da matematiku doživljavam na drugačiji način“, priča nam Igor.
On navodi da je Trebinje u periodu njegovog odrastanja bilo sredina u kojoj je imao priliku da uči, da se takmičim sa sobom i drugima i da postepeno otkriva šta ga zaista zanima.
„Svaki rješen zadatak, nova ideja i svaki trenutak u kojem bih došao do rješenja dodatno su budili moju radoznalost. Tako je, korak po korak, matematika od jednog školskog predmeta postala nešto što me iskreno zanima i čemu sam želio da posvetim više pažnje. Tek kasnije sam shvatio koliko su upravo ti prvi školski dani u Trebinju bili važni za moj dalji put“, kaže on.
Nakon gimnazijskih dana u Trebinju, Igor je životni i naučni put nastavio u Beogradu, gdje je završio osnovne i master studije. Nakon toga na usavršavanje kreće u inostranstvo i doktorira na Švajcarskom federalnom institutu za tehnologiju u Cirihu (ETH Zurich). Potom radi postdoktorske studije na Univerzitetu u Tel Avivu. Vraća se u Beograd i počinje graditi karijeru na Matematičkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, gdje je prvo bio docent, a potom je izabran u zvanje vanrednog profesora.
Igor poručuje da je možda najljepši dio posla upravo to što se kroz rad sa mladim ljudima i sam neprestano podsjeća koliko su radoznalost, pitanja i želja za znanjem važni.
„Djeci bih prije svega poručio da se ne plaše matematike i da ne misle da moraju odmah sve da znaju. Matematika se uči korak po korak, kroz pitanja, igru, pokušaje i, što je veoma važno, kroz greške. Greška nije neuspjeh, već prilika da shvatimo gdje smo pogriješili i da pokušamo ponovo. U vremenu kada nam je gotovo sve dostupno na telefonu, najvažnije je sačuvati radoznalost i naviku da sami razmišljamo“, poručuje ovaj mladi Trebinjac, koji je u rodni grad nekada donosio značajna međunoradna priznanja.