Mladi u BiH dovoljno ne poznaju ni svoju, a kamoli druge religije i vještačka inteligencija može dati različite odgovore na ista pitanja, zavisno kojoj vjeri ili naciji pripada onaj ko ih postavlja – ovo su podaci istraživanja koja su predstavljena na međunarodnom naučnom skupu u Trebinju o unapređenju međureligijske saradnje i borbi protiv vršnjačkog međureligijskog nasilja u obrazovnim ustanovama.
Za Direkt piše: Dubravka Čolović
Nismo dovoljni sami sebi
Zilka Spahić Šiljak, profesorica rodnih i religijskih studija na univerzitetima u BiH i Novom Sadu i direktorka Tanskuluturne psihosocijalne obrazovne fondacije (TPO Fondacija) kaže da je Akademija nauka BiH prije nekoliko godina među studentima provela istraživanje na temu: „Koliko se poznajemo ili ne poznajemo?“
„Rađeni su intervjui sa studentima na 12 univerziteta i pokazalo se da oni, ne samo da ne poznaju dovoljno druge vjere, nego ni svoju. Pitamo se zašto ljudi ne poznaju dovoljno sebe, a ne da poznaju svoje komšije. U tumačenju ovih rezultata uzet je u obzir širi kontekst, jer nije samo stvar u jednom predmetu ili oblasti poput vjeronauke, nego i gdje i u koje vremene živimo. U vrijeme digitalnih tehnologija, jednostanvo, pažnja nam je rasuta na mnogo strana. Postavlja se i pitanje koliko na naše religijske identitete utiču etički i nacionalni, koliko je to u sprezi, pa ljudi nisu u stanju razdvojiti jedno od drugoga. Vrlo često se religija i politizuje u dnevno političke svrhe, što je vrlo opasno“, navodi ona.
Profosorica Spahić Šiljak kaže da se TPO Fondacija posljednjih godina bavila pitanjem impregnacije univezalnih etičkih vrijednosti u škole kroz međunarodni projekat „Globalna etika“, u saradnji sa njemačkim univerzitetom.
„Edukovali smo preko dvije hiljade nastavnika u pet kantona, radili na pitanjima vršnjačkog i rodnog zasnovanog nasilja i razvoju kompetencija kritičkog mišljenja. Sagledavali smo kako se može kroz religijsko obrazovanje, koje je kod nas konfesionalno – vjeronauka, raditi na unapređenju univerzalnih ljudskih vrijednosti, ali i kopentencija kritičkog mišljenja učenika, da se može razgovarati o svim problemima u školskoj i lokalnoj zajednici.“

Ona smatra da je vjeronauka lijek, ali kao i svaki drugi, može imati kontraindikacije.
„Ako je u dobronamjernim rukama, ona može biti lijek i poticaj da se razvijaju vrijednosti solidarnosti, empatije i brige jednih za druge, ali može biti iskorištena i za borbu jednih protiv drugih, što nikako nije dobro, a to smo svjedočili kroz istoriju, bližu i dalju, kako se može zloupotrijebiti. Potencijal vjeronauke je veliki, ali i predmeta: kultura religija, etika i istorija religija, kroz koje se može učiti o svim religijskim tradicijama. Mi ovdje živimo zajedno, ne jedni pored drugih i trebali bismo poznavati komšije. Trebali bismo znati koje praznike slave, zašto to rade, zbog čega im je nešto bitno. Moramo naučiti iznova poštovati jedni druge. Stotinama godinama živjeli smo jedni sa drugima i znamo dosta jedni o drugima, ali je to prekinuto ratovima. Sad nove generacije moramo edukovati , vjeronauka ima potencijal kao i drugi predmeti, ali ako nije zatovrena samo u sebe i u svoju religijsku tradiciju i svoj okvir“, navodi profesorica Spahić Šiljak.
Ona ističe da, ukoliko se ljudi stalno homogenizuju i drže u okruženju da uvijek ima neki spoljni neprijatelj njima se lakše vlada, a svođenje na to da smo sami sebi dovoljni je urušavanje pojedinca i zajednice.
„Ljude moramo otvoriti da prepoznaju iste vrijednosti u drugim ljudima, pošto nas nema jednih bez drugih. Svako se može samo ogledati u licu drugog čovjeka“, poručuje ona.
Vještačka inteligencija i vjera
Ljubiša Bojić, viši naučni saradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu, koji vodi radnu grupu koja se koncentriše na vještačku inteligenciju, društvene mreže i virutualnu stvarnost iznosi zanimljiv zaključak: vještačka inteligencija ima različite odgovore u zavisnosti ko je postavio pitanje.
„Izučavamo kako Čet dži pi ti odgovara kada ga pitate za neko iskustvo. Ako je napr. neki učenik povrijeđen i pita vještačku inteligenciju za savjet, da li će savjet biti isti ako ga pita kao hrišćanin, musliman ili Jevrej? Odgovori nisu isti! Ovo je rezultat rigoroznog empirijskoj istraživanja, jer želimo da pokažemo kako možemo izmjeniti vještačku inteligenciju da ona podrži dobre odnose među ljudima, odnosno da savjet bude isti, bez obzira kome pripada onaj ko pita. Ukoliko se kompanijama ukaže da savjeti moraju biti isti i ako se to zakonski uskladi u EU ili ovdje u RS ili Srbiji, onda će one biti obavezne da vrijednosti budu u skladu sa našim nacionalnim standardima i da podržavaju građane“, objasnio je Bojić.
Male razlike izazvale velike probleme
Zorica Kuburić, profesorica na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, koja se bavi sociologijom religije, navodi da je Centar za empirijsko istraživanje religije koji je osnovan na novosadskom Filozofskom fakultetu, a ima predstavništvo i u Sarajevu, sedam godina radio istraživanje pomirenja i različitih perspektiva u BiH, o čemu su objavljene tri publikacije.
„Imali smo 3,5 hiljada ispitanika u BiH, od političara do opšte populacije. Rezultati su divni: šta sve narod misli, kako se na terenu odvija proces pomirenja, kako je u školi tamo gdje su dvije škole ispod jednog krova, kako je organizovana vjerska nastava u Brčko distriktu, kako međusobno vjeroučitelji sarađuju, posjećuju jedni druge. Radili smo i analizu sadržaja udžbenika za vjersku nastavu, imali izjave vjeroučitelja i sve je to fantastično i pokazuje bogatstvo života u BiH,“ tvrdi ona.
Vjekovni suživot pokazuje da je u BiH i vjerska tolerancija nešto što je trajalo stoljećima, ali postoje dvije bitne stvari koje su pokazale zašto je došlo do rata i šta je sa problemom identiteta.
„Vjerski i nacionalni identitet u periodu socijalističke Jugoslavije je bio potisnut i nakon njenog raspada to je jednostavno buknulo, ali s potrebom da se naglase razlike, a ne sličnosti monoteističkih religija. Druga stvar, iz političkih razloga religija je zloupotrebljena, kao vjerski identitet. Vjerskom obrazovanje se nije pridavala pažnja u periodu ateizma. Bilo je zabranjeno da vjerujući ljudi budu nastavnici u školama, pošto je to bilo suprotno ateističnomi naučnom pogledu na svijet. Nakon pada komunizma buknula je potreba za vlastitim identitetom, došlo je do pokazivanja ko smo mi, a zatim se iz političke perspektive razvio strah. Narod pod strahom i iz potrebe za samoodržanjem i samoodbranom se pripemio za neku vrstu sukoba za koji nije znao zašto i kako, ali se dogodio“, ističe ona.

Kuburić dodaje da su i istraživanja pokazala da narod nije znao zašto je ratovao, te da se danas ljudi pitaju zašto su bili u sukobu, jer i dalje žive zajedno.
„Čini se da je proces pomirenja zaživio u narodu i da se sve odvija normalno. Politički narativi su ostali isti, i dalje se pravi distanca, govori negativno o drugom, a ne inkluzivno. Iz perspektive građana BiH pojavila se potreba za inkluzivnom strategijom, kao vjekovnim iskustvoma na tim prostorima, da ljudi žive zajedno. Zbog toga se danas se više radi na sličnostima, a dok su ranije razlike bile u prvom planu.“
Među narodima u BiH je 85 odsto sličnosti, a uočene su male razlike radi identiteta, pokazala su istraživanja.
„Vjerska nastava bi trebala da pomagne u odnosima pojedinaca prema sebi, da znaju ko smo i šta to znači biti Srbin pravoslavac, Hrvat katollik, musliman Bošnjak“, zaključuje profesorica Kuburić.
Istraživanje koje je prošle sedmice predstavljeno na naučnom skupu u Trebinju dio je projekta Evropske unije ORBIT COST Action. Skupu je prisustvovalo oko 140 naučnika iz preko 30 evropskih zemalja.


