Na jugu Bačke smješteno je selo Gajdobra, koje danas broji oko 2 000 stanovnika. Na prvi pogled, to je vojvođansko selo u ravnici, ali već nakon prvog razgovora postaje jasno – Gajdobra je hercegovačka priča, odnosno prostor kojim odišu hercegovački duh, govor i običaji.
Za Direkt piše Aleksandar Milošević
Kada od Bačke Palanke krenete malo sjevernije putem ka Silbašu, naići ćete na malo vojvođansko mjesto – Gajdobru. Vojvođansko geografski i pejzažno, jer ga karakteriše nepregledna ravnica sa tipičnim austrougarskim kućama i šorovima, kakve se sreću na prostoru Bačke, ali kako svako mjesto na svijetu suštinski čine ljudi – Gajdobra je, zapravo, hercegovačko selo.
Prava hercegovačka oaza u Južnobačkom okrugu, u kojoj ćete čuti čist hercegovački naglasak i ijekavski izgovor, koji su u mjestu koje broji oko 2000 stanovnika očuvani kroz dugih osam decenija u izvornom obliku.
U ovom panonskom mjestu ustanove i lokali nose nazive po hercegovačkim toponimima ili znamenitim ljudima iz ovih krajeva. Tome u prilog govori i naziv Kulturno-umjetničkog društva “Blagoje Parović”, kao i manifestacija “Raštanijada” koja se svake godine u Gajdobri održava tokom ljeta, a nosi naziv po zeljastoj biljci karakterističnoj za Hercegovinu.
Na ovaj prostor su davne 1945. godine, neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, u procesu kolonizacije doselili ljudi sa područja Hercegovine, mahom iz Trebinja, Bileće, Nevesinja, Mostara i okoline.
Dovoženi su vagonima zajedno sa stokom i u Gajdobri, više od 400 kilometara udaljenosti od zavičaja, nastavljali život. Ili bolje reći iznova ga gradili na posjedima i kućama koje su dobili nakon Zakona o agrarnoj reformi i kolonizacijitadašnje FNRJ.
Hercegovačka klica iz krša i kamena tako je presađena posleratnih godina na ravničarsko tlo Vojvodine i nikla je vrlo uspješno. Njen potencijal iskorišćen je i na mentalnom i na fizičkom planu. Na prvom jer je Gajdobra mjesto sa najviše doktora nauka i obrazovanih ljudi u odnosu na broj stanovnika (poređenja radi, isto je važilo i za Gacko u bivšoj zajedničkoj državi, kada je diploma zaista svjedočila o znanju i zvanju), zbog čega je poznata pod kolokvijalnim nazivom “Srpska Sorbona“.
A drugo jer su fizičke predispozicije i sportska inteligencija iznjedrile veliki broj poznatih sportista (očevi košarkaša Vladimira Lučića i Nemanje Bjelice su Gajdobrani, a odavde su i fudbaler Aleksa Vukanović, rukometaši Tihomir Doder, Dobrivoje Marković i Rajko Prodanović). Najsvježiji primjer je veliki uspjeh lokalnog Košarkaškog kluba Hercegovac, koji se plasirao u ABA ligu 2, pa je sada Gajdobra jedino selo koje može da se podiči igranjem jednog međunarodnog takmičenja.
Dok šetate Gajdobrom, dominira vojvođanski seoski ambijent, ali već govor tijela slučajnih prolaznika sugeriše da ovdje ne žive tradicionalno mirne Lale. Kada pak zavirite u jednu od lokalnih kafana ili u neki restoran, biće vam potpuno jasno da je DNK ovog sela hercegovački. To može da se nasluti, u stvari, već po samom nazivu ulica (Hercegovačka, Nevesinjska, Zelengora, Alekse Šantića, Jovana Dučića), kao i po bistama Alekse Šantića i Luke Vukalovića.
U Gajdobri je sve u znaku Hercegovine, pa i nazivi ugostiteljskih objekata
A nije drugačije ni kada je riječ o nazivima ugostiteljskih objekata. Predah i osvježenje posle šetnje Gajdobrom po sučanom proljećnom danu, potražili smo u restoranu-kafani “Velež”, čije je ime plod nostalgije. Vlasnici su rođena braća Krsto i Vladislav Račić, gostoprimljivi domaćini, koji su rođeni u Vojvodini, ali porijeklo vuku iz Zijemalja kod Nevesinja.
“Ovdje ti je sve u znaku Hercegovine, škola nosi naziv Alekse Šantića, ulice takođe imaju hercegovačka imena, pa mora i kafana u skladu s tim. Mi smo ovaj restoran i kafanu otvorili 1989. godine, a zbog ljubavi prema zavičaju i zbog tradicije nazvali smo je ‘Velež’“, objašnjava Vladislav Račić i pokazuje nam veliki prostor u podrumu lokala:
“E, vidiš koliki je to prostor. Bio je plan nekada davno da tu otvorimo diskoteku, ali smo na kraju odustali. Sad nam restoran služi za daće, godišnjice, proslave rođenja i manje svadbe”, priča naš sagovornik.
Životna priča Mladena Đordana, najstarijeg stanovnika Gajdobre i svjedoka kolonizacije
Dok sa Račićem i sa nekoliko mušterija razgovaramo o kafani i životu u Gajdobri, o tome kako i treća generacija kolonista ponosno čuva od zaborava hercegovačke običaje i tradiciju, u kafanu ulazi najstariji stanovnik Gajdobre, Mladen Đordan. Jedan je od rijetkih živih svjedoka kolonizacije, koji se i sa pune 94 godine prkosi vremenu i bez obzira na duboku starost još ima snage da okreće pedale bicikla, igra kolo i skače udalj na seoskim manifestacijama.
Ivo Andrić je u jednom intervjuu govorio da je život bitka čovjeka na zemlji, a u borama djeda Mladena utkano je više od devet decenija velike borbe. U njima je oslikana daleka prošlost vezana za hercegovačko brdo i kamen, kada je kao dječak izbjegao smrt pod najezdom Ustaša, zatim sadašnjost, u kojoj broj godina pobjeđuje mladalački duh koji on povezuje sa hercegovačkim genom, kao i budućnost, zbog sigurnosti da će i nove generacije Gajdobrana da se sjećaju svog porijekla.
“Iz rodne Dvrsnice sam od Ustaša morao da pobjegnem u Dodanoviće, majčino selo. Tamo smo živjeli jedno vrijeme, a odatle došli u Gajdobru 1945. godine, 29. novembra”, počinje priču 94-godišnji Mladen Đordan i prisjeća se kako su prije 80 godina stigli u plodnu ravnicu.
“Kolonizaciju smo dobili po zasluzi. Moj brat Danilo bio je pukovnik. On je otišao sa 16,17 godina dobrovoljno u partizane i na osnovu toga smo dobili među prvim pravo na kolonizaciju. Tako smo došli u Gajdobru. Dolazili smo vagonima u kojima su zajedno bili ljudi i stoka. U jedne vagone su vezane krave, konji, koze, a u drugim su bili ljudi. Zajedno smo spavali sa stokom, to je bio cirkus”, uz osmijeh nam priča Mlađo o dalekoj prošlosti.
“Neki kolonizovani Hercegovci nisu mogli da se naviknu na ravnicu, pa su se vratili u zavičaj”
S obzirom na to da je došao kao vrlo mlad u Vojvodinu, lako se privikao na drugačije klimatske uslove, ali je bilo i onih koji nisu mogli bez svog krša, brda i kamena.
“Nije meni bilo teško, ja sam bio momčić, pa sam se brzo privikao. Starijim ljudima je bilo dosta teže, neki su se i vratili u Hercegovinu. Nisu mogli da se naviknu na ovaj vazduh. Bilo je ovdje i teže raditi i obrađivati zemlju, mnogo teže nego u Hercegovini. Kod nas su bile manje doline, a ovdje sve nepregledna ravnica”, objašnjava on.
Mladalački duh ga ne napušta, iako dobrano gazi desetu deceniju života.
“Kao mlad sam se bavio sportom, ali i dan danas skačem udalj. Prije dvije godine sam skočio 2 metra i 20 santimetara iz mjesta na Sačijadi u Novoj Gajdobri. Biće ubrzo ponovo i opet ću se takmičiti. Isto i na Raštanijadi. Volim sa omladinom i kolo da zaigram. Živahan sam i dalje, ali se malo i pravim da mogu i više nego što zapravo mogu (smijeh). To je taj hercegovački gen i mentalitet, ha-ha-ha. Svaki dan vozim bicikl. Zovu me Fonten po brzini ha-ha-ha-ha (prim.aut. Žist Fonten je nekadašnji brzonogi francuski fudbaler)”, priča nam on uz širok osmijeh.
Vjerovatno misleći da ne vjerujemo Mladenu, upadicom razgovor prekida jedan od mještana koji za susjednim stolom degustira rakiju.
“Istina je, po tri puta dnevno svrati ovdje, stalno dolazi biciklom. Uzjaše na njega bolje nego ja”, dobacuje srednjovječni gospodin, dobre tri decenije mlađi od vremešnog Mladena.
Mladen nam je ispričao i da je preko 30 godina radio kao bibliotekar, pa iako je mnogo vode proteklo i Dunavom i Trebišnjicom otkako se nastanio kao trinaestogodišnjak u Gajdobri, odlično se sjeća svakog kamena rodne grude.
“Puno mi je srce kada god pomislim na Hercegovinu i sad bih volio da odem. Moj je sin profesor elektrotehnike u Bačkoj Palanci i on mi uvijek kaže: “Ajde da te vodim u rodno mjesto pošto pričaš stalno o tome. Rekao sam mu: “Hoću, čim budeš mogao da me voziš”. Posljednji put sam bio prije četiri ili pet godina. Obišao sam svaki ćošak rodnog kraja tada. Dobro sam upamtio svaki kamen, svaku čatrnju i proplanke na kojima sam kao mali čuvao ovce”, završio je sa sjetom u očima Mladen Đordan, djed mladalačkog duha, željan razgovora i šale.
Kako u ovom mjestu u srcu Bačke decenijama opstaje hercegovački govor, objašnjava nam vlasnik “Veleža” kroz duhovit primjer.
“Moja unučad žive u Novom Sadu. Vjeruj mi da nemaju nijednu lalošku riječ. A iako im kojim slučajem neka izleti, ja odmah uzviknem: “Ćut!” Šalim se malo, ali pričam ti onako kako jeste”, ističe Vladislav Račić.
U produžetku ulice, blizu kafane u kojoj smo čuli raznorazne zanimljive životne priče, smještena je dvorana, a prekoputa impozantna seoska crkva.
Gajdobrani se ponose uspjehom Košarkaškog kluba Hercegovac
U dvorani je baš prije nekoliko dana ispisana istorija, jer je Košarkaški klub, a kako bi se drugačije zvao nego Hercegovac, obezbijedio plasman u ABA 2 ligu. I taj uspjeh je plod hercegovačkog gena, o čemu nam je pričao potpredsjednik kluba i koordinator mlađih selekcija Nedeljko Pudar.
“Svi smo ovdje veliki zaljubljenici u košarku. Svojevremeno smo u prvu B ligu, što je bila Druga liga Jugoslavije, ušli samo sa Gajdobranima u postavci. To je bio ogroman uspjeh u bivšoj Jugoslaviji, da jedno malo selo, bez stranih igrača, napravi takav podvig. To je bilo nevjerovatno. Kasnije je bio jedan vrlo težak period kada je klub ugašen, onda su došli ratovi. Ipak, klub je obnovljen zahvaljujući Stojanu Dangubiću, koji je veliki entuzijasta i zaljubljenik u košarku (prim. aut. Stojan Dangubić je suvlasnik i direktor porodične firme ‘Aling konel’ iz Gajdobre). Tada je krenula da se gradi priča iznova, ja sam postao potpredsjednik kluba, a Radomir Kisić glavni trener. Temelj današnjeg uspjeha, odnosno plasmana u ABA ligu 2 jesu svakako hercegovačke predispozicije, jer je poznato da su Hercegovci jedni od najviših ljudi na svijetu”, objašnjava Nedeljko Pudar.
Između mjesta porijekla i mjesta življenja Gajdobrana je ogromna i vremenska i prostorna distanca, ali to nije prepreka da nad ovim ravničarskim krajem vlada jednako živ hercegovački duh kao u samom Trebinju, Gacku, Bileći, Nevesinju, Ljubinju… Baš tu, između vojvođanskih šorova i hercegovačkog mentaliteta, stasavaju generacije koje čuvaju od zaborava sve ono što čini identitet jednog naroda – jezik, tradiciju i zavičajne običaje. Gajdobra je zato samo geografski selo iz Bačke, a zapravo dokaz da duhovnu dimenziju svakom mjestu daju ljudi, njihov karakter i način života.