Šta ti je sudbina. Nekada je bio glavni baja, a danas besposleni deda koji je zagrebao dno kace i napravio kobajagi Vladu, samo da bi našao publiku za naklapanje. Prvi slušalac (da ne kažemo poslušnik) Savo je glumio ekspeditivnost kao da tužna poljoprivreda već tri godine ne odoleva njegovom spasavanju. Profesoricu istorije, u čije su je ruke sada dali, možda neće preživeti.
Burna je bila prošla nedjelja. Pre svega u Nepalu. Omladina je rešila pitanje korupcije- kada su ubili 20 protestanata, pojurili su ministre, zapalili im vile, do suđenja ih strpali ih u zatvor, imenovali premijerku i za nekoliko dana resetovali sistem. Kod nas tako šta nije moguće jer smo, u odnosu na Nepal, jedno ostarelo društvo, a drugo, ogrezli smo u korupciji. Za razliku od Nepala gde su jurili ministre po ulicama, naše dočekuju ovacijama i utrkuju se ko će pre da se rukuje i više im se sagne.
Dakle, od slobodarske tradicije, slobodni smo da ljubimo skute čak i denisu. A on se razmahao prošle nedelje, obećava kontrolu cena, a krije da je dobo packe zbog objave javnog servisa da je Banjaluka skuplja od Beča. Zaboravili da je Banjaluka, mada je vode „tamo oni“, ipak grad u RS koju vode dedini ministri. Na to se ovaj razgoropadio, zvao da ga pegla, pa je denis brže-bolje polizao ono što su mu saradnici, prateći njegove instrukcije, napljuvali.
To se zove ne krizni nego klizni (veća opasnost da se na mokrom padne) PR što je epohalni doprinos u naše vlade razvoju teorije odnosa sa javnim mnjenjem već na samom početku mandata. Naravoučenije, na razgovor sa mninistrom je najbolje nositi kišobran, može i maska od pleksiglasa, ako gde naletite na zaostalu od korone.
No, pre nego što je uzeo da poučava svoje ministre, deda je otputovao za Rusiju da se požali sergeju. „Mogu da mi oduzmu diplomatski pasoš, ali manire nikada. A sredio sam i one milione sa rašidom, biće to, ne brini“, sa vrata je rekao deda.
Sergej je onda vratio poslugu koja je taman sipala čaj: „Odnesite to, možda neki drugi put“, šapnuo je i srdačno se izgrlio sa bivšim bajom, sadašnjim dedom bez nameštenija.
„Rekoše mi i da povećavaš fond za lobiranje. Siguran sam da misliš na mene, poznato je da sam u tome šampion“, namignuo je sergej i otpravio ga za Laktaše.
„I ja bih umeo svašta lepo da prozborim za dedu“, preporučio se drugi sergej izdaleka i poručio da sve što uznemirava bivšeg baju uznemirava i sadašnjeg sergeja. Kad se pročulo da je pet puta povećan fond za lobiranje i da sada premašuje 30 miliona maraka, zapljunuo se i prvi republički biciklista. „Za te pare ćemo ići od kuće do kuće, ako treba i na zadnjem točku“.
Pošto ne možemo sebi pomoći, malo pravde u društveni život posrnule republike unosi ne kosmos nego Slovenija koja je dedi zabranila ulazak. Izgleda da se nije razmahivao samo po jahtama, nego je prešao i na kopno u koje je uložio, ako ne milijarde, a ono milione.
Rasrđeni deda je promptno reagovao isukavši klizni PR: „Šta kažu, ne mogu u Sloveniju? Savo, dete, odmah da si tim ženama zabranio da ulaze u našu republiku! Kako misliš nemamo pravo? Šta me briga što ispadaš glup. Kao da je prvi put. Kad si mogao da najaviš borbu protiv kriminala u šumama, možeš i ovo. Imam osećaj kao da mi se povratila potencija moći, što kaže moj doktor. Gde je on, uopšte, kad mi najviše treba?“, zapitao je bivši baja.
A vlado natakao kapu i zamahuje kutlačom. „Možda nismo najuspešniji, ali se ludi pravimo za medalju. Pevajte, igrajte, mašite zastavama, pravite od sebe budale jer je život jedan, a moj je baš sladak!“, kliktala je i poigravala persona za koju bi, da ne tvrde da je lekar, svako mislio da je pacijent.
„Izgleda šašavo, ali nas briga ni najmanje ne boli“, pomislili su stanovnici kada su čuli sastav dedine vlade.
„Sve sam završio. Nepal je daleko, a pamet sam oterao. Mogu ovako kol'ko hoćeš“, rekao je deda siguran da će reakcija podanika biti ista i kad saznaju da je sve rasprodao.