Nije baš car, više šibicar. No, mi smo jedna prosta zemlja, radimo sa onim što imamo pa možemo i da preterujemo. To, naravno, ne menja suštinu da je baja bivši i da je sve ovo što radi samo predstava, pravi kao da mu ništa nije. A nije da nije i tek će da bude.
Jeste li primetili da je rečenica- postao je viralan, u stvari eufemizam za- jesi li video ovu budalu?! Ono što je nekada bilo sramota, danas podiže rejting. I u politici, a izgleda i u životu.
Kraj leta je obeležio prostakluk. Valjali su se i doslovno u blatu ( hvala kiši ) svi oni koji su se dovukli da pokažu da je Kočić bio u zabludi da bismo, kad bi mogli sami, bolje i pravednije organizovali društvo. Sa ovako prostim svetom ne može se graditi nikakva ozbiljna država.
A kakav svet, takvi i njegovi prvaci. Pod šatrom, piju, pljuju, urliču i iz sve snage pokazuju da ih obrazovanje i kultura nisu okrznuli, da su, uprkos diplomama koje formalno uglavnom poseduju, ruralni kao i biće koje jedva među razumne može da se ubroji, a odaziva se na Zmaj. U se, na se i poda se, moto je kojeg se drže.
U takmičenju ko je prostiji- prvaci ili narod, prednjači prvi lekar za koga se nikad ne zna šta će reći, ali možete biti sigurni da će biti toliko sa one strane razuma da normalan čovek ostane u nedoumici- jel to njegov prirodni izraz ili je stalno na nečemu.
Crkva i molitva, pa šatra i bahanalije. Mediji, kako bi bili viralni, do u tančine prenose koliko se pojelo, koliko popilo, ko je zapevao, a ko se skinuo. Klanjanje biku, čak ne ni zlatnom, da ne pominjemo. Od sedam smrtnih grehova, najmanje su pet prikazali, ali sve u lepom svetlu. Jer, ljudi vole to da čitaju. Ako je i nazadna, naša je tradicija. A i treba narod da se opusti, da prikupi energiju, naoruža se strpljenjem, gužva je na na granici kad krenu kući u Beč i ostale Minhene.
Neupućeni bi pomislio da se radi o divljacima, bezbožnicima, ali daleko od toga. Zna se ovde običaj- prvo molitva i crkva, a onda ždranje i lokanje. Psovanje, rikanje i davanje oduška najnižim porivima, obaška. Potkradanje države, uništavanje institucija, korupcija i kriminal su toliko prisutni da su postali opšteprihvaćeni manevri za održavanje na vlasti.
Nižu se događaji, ne samo u nedelji iza nas, nego i prethodnih meseci, stapaju se u jednu sliku kolektivnog posrnuća. Nekada glavni postao je bivši baja, bez pozicije i novca predsednika (videće se koliko je ostao bez poluga moći), očajnički pokušava da se učini važnim dovodeći ocvalog korumpiranog Blagojevića i novinarke koja je prešla na tamnu stranu profesije. Uspeo je da primora crnog Radovana da podnese ostavku, pa je pala i Vlada. Sad kad su niko i ništa i doslovno, nastavljaju da igraju uloge kao da ništa nije bilo. Hvali se da će ići u Moskvu da moli za podršku. Spreman je da nas proda.
Sjajno vreme za onog ko obraza nema, ovde, po svemu sudeći, nema kraja. Možda je ovo nekada bila zemlja velikih junaka, ali danas svedočimo da je zborište velikih prostaka.