Žene koje dolaze u sigurnu kuću iza sebe imaju godine straha, krivice i tišine. Prvi razgovor često je ispunjen suzama, ali i olakšanjem, jer ih neko konačno sluša i vjeruje im. Nerijetko, prvi dolazak u sigurnu kuću nije i posljednji, budući da žene, u prosjeku, i više od sedam puta odlaze od nasilnog partnera.
Sve ovo saznajemo u razgovoru sa psihologinjom Grozdanom Panić, koja u Sigurnoj kući Fondacije “Lara” radi na direktnom pružanju podrške ženama i djeci koji su preživjeli neki vid nasilja. Iako se sigurna kuća nalazi u Bijeljini, mogu im se obratiti žene iz svih dijelova Republike Srpske.
Za kontakt s Fondacijom Lara potrebno je pozvati broj 1264 za operatere iz Republike Srpske ili 1265 za mobilne operatere s područja Federacije Bosne i Hercegovine.
Prvi razgovor bez pitanja i bez osude
Prema riječima psihologinje Grozdane Panić, najvažnije je stvoriti osjećaj sigurnosti. Žena mora znati da je došla na mjesto gdje može slobodno ispričati svoju priču, gdje joj se vjeruje i gdje niko neće preispitivati njenu istinu.
U prvom razgovoru, kako kaže, žene govore bez pitanja, iznose ono što su dugo potiskivale, a suze su česta i prirodna reakcija.
„Važno je prihvatiti sve što donose sa sobom i jasno reći da je normalno plakati, zastati ili prekinuti priču. Govorimo o traumama koje niko ne može izgovoriti ravnodušno“, ističe u razgovoru za Direkt psihologinja Panić.
Psiholozi kao pomagači, a ne spasioci
Iako se u javnosti psiholozi često doživljavaju kao spasioci, takav pristup, upozorava naša sagovornica, može biti pogrešan. Njihova uloga nije da spašavaju, već da pomažu. Cilj je osnažiti ženu da sama prepozna vlastite kapacitete, povrati samopouzdanje i donese odluke o svom životu.
“Tanka je linija između pomagača i spasioca. Veoma je važno zadržati ulogu pomagača, jer na taj način mi žrtvu bodrimo, dajemo joj podršku da ona razvija svoje sposobnosti. Ne oduzimamo joj mi sposobnosti, ne idemo mi ispred nje”, naglašava psihologinja.
Dodaje da nasilje rijetko dolazi iznenada i gotovo nikada ne prestaje samo od sebe.
Nasilje se, kako naglašava, najčešće odvija kroz dobro poznati krug – od faze rastuće napetosti, u kojoj nasilnik krivicu prebacuje na ženu ili okolnosti, preko samog čina nasilja, do opravdavanja i privremenog smirivanja, takozvanog „medenog mjeseca“. U tom periodu nasilnik daje obećanja, pokazuje pažnju i glumi promjenu, ali nakon toga ponovo se vraća faza rastuće napetosti, nakon čega se ciklus ponovo nastavlja i ide u krug.
“Prvenstveno je duži taj period opravdavanja i medenog mjeseca, nasilje kraće, ali kako prolaze godine ili vrijeme to se mijenja nasilje postaje intezivnije, postaje svakodnevno, a taj lijepi period se smanjuje i gotovo da nestaje”, priča naša sagovornica dodajući da u takvom krugu žena često ostaje potpuno izolovana, udaljena od porodice, prijatelja i društva. Okolina se, nakon pokušaja da pomogne, često povuče jer osjeća nemoć, a žena ostaje sama s traumom i osjećajem da nema izlaza.
Prijava ne znači da je žena spremna da zauvijek ode
U takvim okolnostima ne čudi što se mnoge žene, čak i nakon prijave nasilja, vraćaju nasilniku. Prijava, objašnjava psihologinja, ne znači da je žena spremna da izađe iz nasilnog odnosa, već je to često reakcija u trenutku kada je ugrožen njen život.
„Ništa nije nastalo preko noći, pa ne može ni nestati preko noći“, kaže Panić, posebno naglašavajući težinu situacije kada su u pitanju djeca.
Svaki povratak ne smije se tumačiti kao neuspjeh. Naprotiv, važno je zadržati isti pristup, bez osude i s razumijevanjem.
„Svaki njen dolazak tretiramo kao prvi. Najveći problem je ako je izgubimo“, dodaje naša sagovornica naglašavajući da je za žene uvijek borba dugotrajna i iscrpljujuća.
Psihičko nasilje jednako ili više boli
Iako se fizičko nasilje najlakše prepoznaje, psihički oblici nasilja često su jednako, ako ne i više, razorni. Uvrede, ponižavanje, omalovažavanje, manipulacija djecom, prijetnje oduzimanjem starateljstva i ekonomska kontrola ostavljaju duboke posljedice.
Posebno zabrinjavaju novi oblici nasilja nastali s razvojem tehnologije, kao što su internet nasilje, tajno snimanje, javno izlaganje i ismijavanje na društvenim mrežama.
„U Sigurnoj kući boravile su žene koje nikada nisu bile fizički zlostavljane, ali su zbog dugotrajnog psihičkog nasilja razvile anksioznost, depresiju i ozbiljne zdravstvene probleme“, objašnjava Panić.
Stereotipna slika žrtve
Društvo i dalje ima stereotipnu sliku žrtve kao slabe, siromašne žene na kojoj je patnja vidljiva. Međutim, iskustvo iz prakse pokazuje drugačije.
„Među korisnicama su i obrazovane, finansijski nezavisne žene, često na odgovornim pozicijama“, navodi Panić.
Podaci da je svaka druga žena u Bosni i Hercegovini nakon što je napunila 15 godina doživjela neki oblik nasilja dodatno potvrđuju koliko je opasno suditi po izgledu ili društvenom statusu.
Žrtvama nasilja treba dati vrijeme
Najštetnije je dovoditi u pitanje nečiju priču samo zato što se ne uklapa u naša očekivanja. U kontaktu sa ženom važno je biti prisutan, strpljiv i informisan, ali bez pritiska i nametanja rješenja.
Boravak u sigurnoj kući nije kraj, već početak dugog procesa. Tokom tog perioda, kako pojašnjava naša sagovornica, žene se osnažuju za samostalan život, a podrška često traje i nakon izlaska.
U razgovoru za Direkt sagovornica navodi jedan od primjera, koji ostaje kao snažna poruka, gdje je djevojka tokom boravka u sigurnoj kući završila školu, pronašla posao i stan, te danas živi samostalno.
„Kada je sretnete na ulici, ne možete vidjeti patnju kroz koju je prošla“, kaže psihologinja.
Posebno naglašava da žene u ruralnim sredinama imaju ista prava kao i one u gradovima.
„Sigurna kuća nije privilegija, već pravo. Najvažnije je da znaju da nisu same i da pomoć postoji“, poručuje psihologinja Grozdana Panić.
Naglašava da je ženama, bez obzira gdje žive, od posebne pomoći razumijevanje i podrška porodice i prijatelja, koji ih ne ostavljaju.
“Bitno je ostati uz nju, ne vršiti nikakav pritisak, ne davati savjete kako bismo mi u toj situaciji postupili”, kaže naša sagovornica dodajući da umjesto toga možemo pomoći žrtvi informišući je koja su njena prava ili gdje može potražiti pomoć.
Prema riječima pravnice Slađane Milovanović, boravak u sigurnoj kući predstavlja isključivo privremeno rješenje koje se realizuje uz saglasnost žene i u saradnji sa Centrom za socijalni rad. Kako ističe, niko ne može primorati ženu da bude smještena u sigurnu kuću, kao što joj se ne može ni zabraniti da je napusti ukoliko procijeni da tamo više ne želi da boravi.
Ukoliko se žena osjeća nebezbjedno u sopstvenom domu, inicijativa za smještaj u sigurnu kuću može poteći upravo od nje. U tom slučaju, objašnjava Milovanović, potrebno je da se obrati Centru za socijalni rad i iskaže interesovanje za ovakav vid zaštite.