Najtužnija slika bh. iseljeništva: dva miliona ljudi koji su Evropu izabrali životom, a na izborima ih gotovo nema.

Piše: Almedin ŠIŠIĆ/Valter portal

Nedavno održani parlamentarni izbori u Srbiji, na kojima je historijsku i ubjedljivu pobjedu odnijela Studentska lista kao potpuno nova politička opcija, dali su nam nekoliko snažnih indikatora ovakvog raspleta događaja.

No, prije svega su nas podsjetili na veliku snagu srpske dijaspore i njihovu odlučnost da u gluho doba noći, u gradovima i mjestima udaljenim satima ili pola dana vožnje ili leta od mjesta gdje živi dobar dio njih (uzećemo kao primjer američki Sjever), ovi državljani Srbije učine sve da njihov glas ne propadne. Silno su željeli političke promjene u matici – i za promjene su učinili sve što su mogli, pa i putovali po nekoliko hiljada kilometara kako bi glasali u tri ili četiri ujutro.

PATRIOTIZAM I APATIJA

Ovi primjeri su sjajan šlagvort za priču o bosanskohercegovačkoj dijaspori, ništa slabijoj i ništa manje brojnoj od srpske, ali koja prema matici pokazuje sasvim drugu vrstu interesovanja. Bh. dijaspora, naime, pogotovo ona koju slengovski nazivamo „probosanskom“, gaji duboke patriotske osjećaje prema kulturi, tradiciji, pa i ratnoj prošlosti svoje zemlje, uglavnom i najviše kroz simbole i identificiranje sa uspjesima sportskih reprezentativnih selekcija.

No, istovremeno, svjedoci smo apatije i nezainteresovanosti za promjenu stanja u matici kada dođe trenutak da o tome mogu direktno da odluče, dok dio njih godinama gaji i neku vrstu antievropskog narativa te vlastitim stavovima želi da kaže da EU, u kojoj su se skrasili i sami, nije dobro mjesto niti najbolji partner za Bosnu i Hercegovinu.

Svojevrsni je fenomen skrasiti se na zapadu unutar visokog životnog standarda, voziti novi audi ili BMW, imati dobar posao i zavidnu plaću, oblačiti se po posljednjoj modi, ići redovno na godišnje odmore i neke egzotične destinacije, u najkraćem, imati sve pogodnosti koje im je omogućio život u zapadnoj, razvijenoj parlamentarnoj demokratiji, a istovremeno imati stavove i gajiti narativ protiv tog zapada, često najglasnije na društvenim mrežama.

Taj raskorak između života na Zapadu i stavova protiv njega, međutim, nije etnički ekskluzivan kada je u pitanju Bosna i Hercegovina. Ironija je tim prije veća kada se uporedi sa dijasporom s početka ovog teksta: dok su Srbi iz Srbije u Beču, Frankfurtu, ili Minhenu, čekali do zore da glasaju protiv Vučićevog sistema, dobar dio Srba iz Republike Srpske koji žive u istoj toj Evropi, podržao je njegovog najvjernijeg saveznika s ove strane Drine.Kandidat SNSD-a za predsjednika RS Savo Minić tako je poštom dobio 3.386 glasova od ljudi koji, dobrim dijelom, žive upravo u Evropi koju Dodik i SNSD godinama prikazuju kao neprijatelja.

Kada dođu izbori, i jedni i drugi postaju izrazito malobrojni. To je utoliko veći paradoks jer bh. državljanima u inostranstvu, za razliku od srbijanskih, nije potrebno ni noćno putovanje do konzulata, ni buđenje u jedan ili dva ujutro: mogu glasati poštom, faktički iz vlastitog stana. Pa ipak, od procijenjenih oko dva milionaljudi porijeklom iz BiH koji žive vani, za oktobarske izbore registrovalo se svega 48.078 birača. Iz Njemačke, gdje živi najveći broj naših državljana, prijavilo se tek oko 11.000 ljudi, nešto više od četiri posto onih koji tamo imaju bh. pasoš.

BEZ ODGOVORA NA MIGRACIJE

Ko su, uostalom, naši ljudi koji žive vani?

Bilo bi pogrešno svesti ih samo na ratnu dijasporu, one koji su devedesetih bježali od granata, progona i smrti. Izrasla je druga, pa i treća generacija, a uz nju i novija, sve brojnija dijaspora koja je otišla iz zemlje u kojoj se ne puca. Otišla je ne samo zbog plata od kojih se ne može živjeti, ne samo zbog zdravstva u koje se ne vjeruje i ne samo zbog zapošljavanja preko stranačke knjižice. Mnogi su otišli, prije svega, zbog straha za budućnost vlastite djece u zemlji u kojoj je politička i svaka druga nestabilnost jedina konstanta.

Brojke to potvrđuju bez ikakve zadrške. Broj državljana BiH sa važećom boravišnom dozvolom  u zemljama EU narastao je za deset godina s nepunih 350.000 na gotovo pola miliona, a svake godine novih 40 do 50.000 naših ljudi dobije prvu dozvolu boravka u EU.

To je, otprilike, po jedan osrednji bh. grad koji se svake godine tiho isprazni. U tu statistiku nisu uračunati ni oni koji su u Evropu otišli s hrvatskim pasošem, kao ni oni koji su u međuvremenu postali državljani Njemačke, Austrije ili Švedske.

I ovdje dolazimo do suštine. Ljudi koji danas odlaze za poslom i boljim životom u EU – odlaze iz zemlje u kojoj im dio vlasti, prije svega onaj u Republici Srpskoj na čelu sa liderom SNSD-a Dodikom, godinama ponavlja da je ta ista EU „antisrpska i birokratska“ i da je prepreka razvoju, dok ostali o Evropi uglavnom šute.

U kampanji za upravo završene izbore evropskih programa praktično nije ni bilo. Dakle, bosanskohercegovačka dijaspora, kako ona „ratna“, tako i ona tranzicijska, Evropu je izabrala kao mjesto za život – ali ne i vlastitim glasom na izborima. A većina ih nikada nije odjavila prebivalište u BiH, pa i dalje uredno stoje na biračkim spiskovima, kao da nikada nisu ni otišli.

„ODSUTNI“ BIRAČI KAO REZERVOAR ZA PUNJENJE KUTIJA

I tu se krug zatvara. U Centralni birački spisak za oktobarske izbore bilo je upisano 3.414.364 birača, gotovo isto onoliko koliko, prema zvaničnim procjenama, BiH uopće ima stanovnika. Zemlja koja godinama nije u stanju provesti popis i ne zna koliko ljudi zaista ima, vrlo precizno zna koliko ima birača. Razlog je jednostavan: na spisak se automatski upisuje svaki punoljetni državljanin s prijavljenim prebivalištem u BiH, bez obzira na to da li godinama živi u Beču, Minhenu ili Stockholmu.

Na to godinama upozoravaju i domaći i međunarodni posmatrači, uključujući i ODIHR, koji i u izvještaju o ovim izborima navodi da su na spiskovima i dalje i preminuli i oni koji, de facto, žive u inostranstvu. U Republici Srpskoj, prema računici jednog demografa, na biračkom spisku ima čak četvrtinu više birača nego punoljetnih stanovnika.

Iz istog razloga i zvanična izlaznost od četrdesetak posto zapravo laže: ako se iz računice izbace oni kojih fizički nema, stvarna izlaznost onih koji zaista žive u BiH, tvrde u koaliciji Pod lupom, kreće se između 65 i 70 posto.

Ti „odsutni“ birači nisu samo statistička greška. Godinama su bili rezervoar iz kojeg su se punile kutije. Na lokalnim izborima 2020. broj registrovanih za glasanje iz inostranstva skočio je na rekordnih više od 100.000, a CIK je dobio hiljade žalbi građana koji su tek tada saznali da „glasaju“ iz Srbije ili Hrvatske, iako nikada nisu napustili svoj grad.

Tek kada su procedure prijave pooštrene, ta se „dijaspora“ prepolovila, a ove godine je biometrijska identifikacija na biralištima zatvorila i prostor za glasanje umjesto onih kojih nema.

I to je zapravo najtužnija slika bh. iseljeništva. Dva miliona ljudi koji su Evropu izabrali životom, a na izborima ih gotovo nema. Mnogi su glasni na mrežama, a tihi na biralištima, dok njihova imena, ostavljena na starim adresama, i dalje služe onima zbog kojih su otišli.