Nakon 16 pregleda i četiri godine uvjeravanja da je riječ o benignoj promjeni Maja Bošković je odlučila da je odstrani. Umjesto rutinskog zahvata dočekala ju je dijagnoza karcinoma dojke i život koji se od tada mijenja.
„Znala sam od ranije da imam fibroadenom, ali mi je ova promjena bila čudna. Ipak, nisam sumnjala u riječi doktora. Išla sam na preglede svaka tri mjeseca”, prisjeća se u razgovoru za naš portal Maja Bošković iz Bileće, koja je operisala karcinom dojke prije nepuno pet godina.
Iza nje je jedna operacija, 16 hemioterapija i 25 zračenja.
“Još uvijek pijem hormonske tablete koje bih trebala piti još oko pola godine”, priča nam Maja dodajući da nema drugih terapija i da se njen život sada odvija sasvim normalno, bez ikakvih tegoba.
Odluka koja joj je spasila život
Još kao djevojka Maja je dva puta odstranila masno tkivo iz dojke. Za fibroadenom joj je, priča, tada doktor rekao da ta promjena ne prelazi u karcinom.
Ipak, mala promjena na dojci za nju je bila dovoljan alarm da je ne zanemari. Tako su joj počeli redovni pregledi. Nakon svakog pregleda, kako se prisjeća, odlazila je mirna, uz uvjeravanje da je riječ o fibroadenomu.
„Čudno mi je bilo zašto se ne pomjera, ali mi je rečeno da je to zato što je uz rebro. Na početku je bilo kao zrno graška, pa ga u ležećem položaju nisam mogla napipati, a kasnije je naraslo na tri i po centimetra“, priča naša sagovornica prisjećajući se kako ni njoj samoj nije bilo jasno zašto promjena raste, ali je bila uvjeravana da je sve u redu.
Nakon što joj je fizički počelo smetati, odlučila je da promjenu odstrani, misleći da je samo riječ o masnom tkivu.
Očekivala je, prisjeća se, rutinski zahvat, a uslijedila je biopsija i nalazi koje je trebalo izdržati.
„Saznala sam da je karcinom, ali iskreno, teže mi je bilo čekati te prve nalaze nakon saznanja da imam karcinom nego samo saznanje da imam tu bolest“, priča nam Maja pojašnjavajući da je strahovala da li se karcinom proširio.
„Bogu hvala, kod mene se to nigdje nije proširilo, bilo je samo tu učaureno, pa me tako sam Bog spasio“, priča nam sagovornica, koja je u 39. godini života saznala da ima karcinom.
Veliku snagu i vjetar u leđa, kaže, dao joj je prvi razgovor sa dr Mirkom Kolakom. Pored toga, uz nju su bili porodica i prijatelji.
“Od prvog dana sam bila ubijeđena da ja to mogu izdržati i da će biti sve u redu. Za sada je tako, pa nadam se da će ovako i ostati”, priča nam Maja Bošković.
Iako je njena priča drugačija od većine onih koje čujemo, jer je redovno kontrolisala promjenu, zajednički problem žena oboljelih od karcinoma dojke u istočnoj Hercegovini jeste dugo čekanje na magnetno snimanje. Za pacijente koji se bore sa ovom bolešću, takvo čekanje često nije opcija.
Umjesto čekanja, većinom odlaze na snimanje u privatnim klinikama u Crnoj Gori, pa tako makar nalaz i dobiju u roku od nekoliko dana.
“Sa 34 godine nisam imala vremena za smrt”
Drugačiji je bio put Željke Milošević iz Bileće. Bolest joj je dijagnostikovana prije 13 godina, kada je imala svega 34 godine.
Priča nam da je duže vrijeme ignorisala promjenu nadajući se da nije nešto ozbiljno.
Iako je imala porodičnu anamnezu ljekaru se obratila tek kada je, nakon udarca, kvržica značajno narasla.
“Smatrala sam se mladom, nisam mislila da se meni to može desiti. U 34. godini dok ja imam troje malo djece dolazi mi dijagnoza da je maligno, da se mora operisati. Prvi ti dani su bili horor, samo sam gledala kada ću se probuditi iz košmara”, priča naša sagovornica dodajući da se, gledajući djecu, trgnula i odlučila da mora nastaviti dalje.
“Samoj sebi sam rekla ja ne mogu sada da umrem, nemam vremena za to. Idemo dan po dan pa šta bude”, prisjeća se Željka kojoj je tada karcinom već bio uznapredovao i zahvatio limfne čvorove, ali je, prema njenim riječima, bio ograničen na područje dojke.
“Doktor mi je tada rekao zahvali se Bogu. Ovo ti nosiš nekolike godine, bićeš ti dobro”, prisjeća se Željka riječi doktora, iz jedne private klinike, koje su joj tada davale ogromnu snagu.
“Nakon saznanja da sam bolesna drugi najteži trenutak bilo je opadanje kose”
U narednom period, kaže, po redu je primila terapije, operisala se i narednih pet –šest godina bilo je sve dobro. Novi loši rezultati uslijedili su sa uvećanim tumor markerima, kada su joj prikazani uvećani limfni čvorovi na plućima i početne promjene na kostima. Tada je dobila biološku terapiju i hemoterapiju.
“Dva puta mi je opadala kosa, ali sada znam to je najmanji problem, iako je za ženu to veliki šok”, priča naša sagovornica.
Mislila je da svi nju gledaju baš zbog toga, čak i kada bi primila kompliment za novu frizuru pitala bi se da li ljudi vide da je to perika. Danas zna da niko to ne bi ni primijetio i da odsustvo kose nije nikakav problem.
Lista čekanja ubija pacijente
“Ogroman problem bolesnima su liste čekanja koje postoje za neke novije lijekove. Na sreću meni šest godina pomaže biološki lijek, koji mi plaća fond. Ja o njemu ne razmišljam”, priča nam Željka Milošević dodajući da u Bileći trenutno nemaju žene koje su na listi čekanja, dok su ranije imali dvije.
“Karcinom je bolest koja ne može da čeka. Žene su bile prinuđene da lijek kupuju, što im se kasnije ne refundira. Stavljenem na listu čekanja podrazumijeva se da će lijek dobiti, a pitanja kada i da li će dočekati lijek propisi ne postavljaju”, priča nam Željka Milošević precizirajući da je u slučaju njene sugrađanke cijena lijeka za mjesec dana bila dvije hiljade eura. Dok je stigla na red na listi čekanja, kaže, prošlo je devet mjeseci.
Udruženje kao spas i utočište
Žene oboljele od karcinoma dojke u ovoj lokalnoj zajednici, posljednjih pet godina, strahove, ali i probleme dijele u okviru Udruženja “Sveta Petka”.
Kažu da su tu uvijek za razgovor, ali i za finansijsku pomoć kada je nekoj od članica neophodan hitan nalaz magnetne rezonance, čija se cijena u privatnoj klinici kreće od 200 eura.
“Jednom mi je trebao magnet za mjesec ili mjesec i po najdalje, kada sam otišla da se zakažem bio je 22. jun, a kao prvi termin ponuđen mi je 20. novembar”, priča nam Željka Milošević prisjećajući se svoje borbe sa bolešću.
Udruženje “Sveta Petka” ima 62 članice, koje su prošle ili prolaze kroz životnu borbu sa ovom bolešću.
Iz Udruženja ranije su organizovali i humanitarne akcije u kojima bi prodavale neke od aranžmana koje same naprave. Pričaju nam da je svaka njihova akcija uvijek lijepo podržana u Bileći, ali i okolnim mjestima, gdje su se pojavljivale.
Opština Bileća sad im je obezbijedila prostor, pa se nadaju da će se u narednom periodu više sastajati, razmjenjivati iskustva i pružati podršku ženama koje tek ulaze u svoju borbu, ali i da će imati više svojih proizvoda za prodaju.