Kada je početkom dvijehiljaditih obavljala funkciju direktorice ljubinjskog Centra za socijalni rad, pravnica Slavica Turanjanin shvatila je da osobe sa smetnjama u razvoju u ovoj maloj opštini ne mogu ostvariti sva svoja prava samo kroz krute institucionalne okvire.
Zato je, vođena iskustvom u oblasti socijalne zaštite, ali prije svega dubokom empatijom, odlučila da napravi promjene u svojoj zajednici. Osnovala je 2003. godine udruženje čija je misija bila da postane sigurna kuća, oslonac i važno mjesto okupljanja za sve one koji se suočavaju sa zdravstvenim i razvojnim izazovima članova porodice. Otuda i njegov naziv “Zračak” naslućuje Slavičinu zamisao da bude svjetlost i podrška ovim porodicama.
„Shvatila sam tada da djeca i njihove porodice institucionalno ne mogu da zadovolje sve svoje potrebe i da je neophodno učiniti korak više i udružiti se“, prisjeća se Slavica Turanjanin dok priča za naš portal.
No, početak nije bio jednostavan. Pored nedostatka zakonske podrške i sistemskih resursa za osobe sa invaliditetom, najveći izazov bio je razbiti predrasude i izgraditi povjerenje sa roditeljima, koji su se teško suočavali sa dijagnozama svoje djece.
Istovremeno, zamjerali su joj i to što je udruženje pokrenuo neko ko nema lično iskustvo života sa osobama sa smetnjama u razvoju. No, Slavica je vjerovala da ima mnogo toga drugog što može da ponudi.
„Ništa im nisam zamjerala, jer sam u potpunosti razumjela položaj tih porodica. Roditelji su u početku pokušavali da pronađu rješenja van udruženja, ali bi se, nakon što bi obišli sve adrese, ipak vraćali ovamo“, kaže Turanjanin.
Danas, sa vremenske distance od 23 godine, situacija je znatno drugačija. Svijest u Ljubinju se, primjećuje naša sagovornica, promijenila, a roditelji odmalena znaju kome mogu da se obrate. Čim primijete prve prepreke, poput poteškoća u govoru kod djece, odmah se javljaju defektologu koji je angažovan u udruženju. Drugačija su i zakonska rješenja i za roditelje njegovatelje, ali prostora za unapređenje ponovo ima mnogo.
Udruženje “Zračak” danas broji 19 stalnih korisnika, dok nekolicina njih povremeno posjećuje defektologa. Pored individualnih i grupnih tretmana defektologa, kako priča Turanjanin, posebno su im važne kreativne radionice na kojima se igraju, druže, prave kolače…
Budžet koji ne dozvoljava dostojan plan
Iako je u penziji, Slavica ne posustaje. Udruženje joj je i dalje važno i voljela bi da su u prilici da pružaju više usluga i provode više vremena zajedno.
Podrška Opštine Ljubinje, kaže, postoji i veoma je važna, ali su budžetska sredstva skromna, zbog čega udruženje trenutno nema stalno zaposlenih. Sa prošlogodišnjih oko 8.000 budžetskih maraka teško da se može planirati bilo šta ozbiljnije. Sporadični su i prihodi od gratnova drugih organizacija.
„Budžet je skroman, nemamo zaposlenih, a ja sam i dalje volonter. Moja pokretačka snaga je uvek bila empatija, zbog čega su mi u karijeri ponekad zamjerali da sam previše meka. Kod kuće bi moj sin u šali govorio gostima: ‘Ona ima i četvrto dijete – to je udruženje’. Tako smo ga svi u porodici doživljavali“, priča Slavica sa ponosom.
Želja da zajedno putuju i druže se
Uprkos skromnim uslovima, Slavica kaže da je na mnogo šta ponosna. Udruženje danas ima prostorije, a u saradnji sa Fondom za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida uspjeli su da riješe neke od osnovnih potreba pojedinih porodica.
Za Slavicu i članove udruženja najveći izazovi i dalje su upravo finansijske prirode. Opšte odsustvo poslovnih prilika onemogućava i osobama sa invaliditetom da budu radno angažovani, a to je posebno izraženo u nerazvijenim opštinama poput Ljubinja. No, njihove želje su znatno skromnije.
„Voljela bih da ti ljudi češće izađu iz Ljubinja. Oni obožavaju da putuju i da se druže. Bili su oduševljeni odlascima u Mostar i druge gradove i stalno pitaju kada ćemo ponovo ići. Moja velika želja je da naš prostor preraste u pravi dnevni centar, ali za to su nam potrebni zaposleni ljudi“, ističe ona.
Povezivanje sa udruženjima iz susjednih opština mogao bi im biti vjetar u leđa, kao i činjenica da pripadaju saveza „Menerali“.
Slavica već razmišlja o budućnosti i želji da joj se priključe i drugi sugrađani koji bi nastavili njenu misiju.
„Zabrinuta sam šta će biti sutra. Potrebni su nam mladi ljudi sa vizijom i energijom koji će preuzeti i još jače pokrenuti ovo udruženje.“
Dobar primjer za njih moglo bi biti i bilećko udruženje koje se, nakon više godina mirovanja, ponovo vraća u život.
Kao kruna Slavičinog neumornog dugogodišnjeg društveno korisnog rada došla je i Plaketa opštine Ljubinje za izuzetan doprinos razvoju socijalne zaštite.