Kada se govori o Hercegovini najčešće se spominju vinogradi, trešnje, smokve, maslinici i nepregledna polja okupana suncem.
Piše: M. Zukanović/Istina media
Međutim, iza svakog ploda koji završi na policama trgovina ili porodičnoj trpezi kriju se godine rada, neizvjesnosti i svakodnevne borbe s klimom, tržištem i administracijom, a posebno težak teret nose žene koje žive u ruralnim područjima koje osim što vode domaćinstva i odgajaju djecu, na svojim leđima nose i kompletnu poljoprivrednu proizvodnju.
Njihov rad rijetko je vidljiv javnosti, o njima se govori uglavnom kada elementarne nepogode unište usjeve ili kada cijene hrane naglo porastu. Ipak, upravo zahvaljujući njihovom radu opstaju brojna porodična imanja, čuvaju se tradicionalni proizvodi i održava život u hercegovačkim selima.
Jedna od njih je Stočanka Danijela Džakula koja je poslije oca nastavila porodičnu tradiciju dugu četiri decenije i poljoprivreda za nju nije tek posao već emocija.
“Obiteljska tradicija bavljenja poljoprivredom traje četrdeset godina. Ja sam se aktivno uključila prije desetak godina, a nakon smrti moga oca to je postala ženska priča ili bolje rečeno ženska borba u svijetu poljoprivredne proizvodnje”, kaže Džakula.
Ona dodaje da je danas gotovo nemoguće istovremeno raditi neki drugi posao i ozbiljno se baviti proizvodnjom hrane.
“Poljoprivreda zahtijeva potpunu posvećenost i fokus. Pogotovo kada se proizvodnja proširi na preradu voća i izradu poklon-košara. To je naš jedini posao i jedini izvor prihoda.”
Danijelina priča nije izuzetak već pravilo, brojne žene u Hercegovini egzistenciju svojih porodica osiguravaju upravo zahvaljujući zemlji.
Za razliku od mnogih proizvođača, Džakula nema problem s pronalaskom kupaca, godinama sarađuje s veletržnicom u Čapljini gdje unaprijed ima dogovoren otkup.
Međutim, prema njezinim riječima, ni to ne znači da je proizvodnja sigurna.
“Cijene proizvoda formira količina robe na tržištu. Država mora proizvođaču garantovati minimalnu otkupnu cijenu i ograničiti marže koje ponekad budu i pet puta veće od cijene koju dobije proizvođač”, govori Džakula
Zbog velikih oscilacija u cijenama, mnogi poljoprivrednici više ne mogu planirati razvoj svojih imanja.
“Nitko se ne usudi specijalizirati za jednu kulturu, svi uzgajamo više vrsta voća i povrća u nadi da će barem jedna kultura spasiti cijelu sezonu. Takva proizvodnja ne omogućava ozbiljan razvoj poljoprivrede”, kaže Danijela.
Ako tržište predstavlja jedan problem klimatske promjene postale su drugi jednako ozbiljan.
Profesorica Alisa Hadžibulić sa Agromediteranskog fakulteta Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru upozorava da se klima Hercegovine posljednjih godina značajno promijenila.
Prema njenim riječima, srednja temperatura vazduha viša je za oko 1,5 stepen u odnosu na višedesetljetni prosjek dok se raspored padavina značajno promijenio.
“Iako ukupna količina padalina nije znatno manja, tokom vegetacionog perioda ih ima sve manje. U augustu padne više od 30 litara kiše po kvadratnom metru manje nego ranije.”
Sve kulture postaju osjetljivije na nedostatak vlage, a proizvođači se mogu prilagoditi izborom otpornijih sorti, pravilnim navodnjavanjem i savremenijim agrotehničkim mjerama.
Ipak mali proizvođači često nemaju dovoljno novca niti stručne podrške da takve promjene provedu. Džakula kaže da je njihovu porodicu prije nekoliko godina pogodio jak grȁd koji je uništila gotovo kompletnu proizvodnju neposredno pred berbu.
“Najteže je kada ostanete bez svega, a nemate nikakvu pomoć niti obeštećenje”, kaže ona.
Među najvećim problemima domaći proizvođači izdvajaju nekontrolirani uvoz.
Danijela Džakula smatra da država treba ograničiti uvoz u razdobljima kada domaća proizvodnja može zadovoljiti potrebe tržišta.
“Došli smo u situaciju da ljudi na ulici pokušavaju zaustaviti uvoz jer institucije ne rade svoj posao. To nije posao proizvođača nego države.”
S druge strane iz menadžmenta najvećeg trgovačkog lanca u BiH navode kako otkupne cijene formiraju prema tržišnim okolnostima, kvalitetu proizvoda, sezonskoj ponudi i logističkim troškovima. Ističu da rizik dijele i proizvođači i trgovci te naglašavaju kako žele graditi dugoročna partnerstva s domaćim proizvođačima, a posebno ističu da Hercegovina ima veliki potencijal za razvoj proizvoda poput vina, maslinovog ulja, smokava, trešanja, šipka, meda, ljekovitog bilja i tradicionalnih sireva.
Vjerojatno nijedna tema među proizvođačima ne izaziva toliko emocija kao sustav poticaja.
Danijela Džakula smatra da sadašnji model nije efikasan.
“Ako nakon trideset godina i dalje morate poticati istu proizvodnju, onda je jasno da sistem ne funkcioniše”, kaže Džakula.
Ona tvrdi da bi mnogo korisnije bilo osigurati minimalnu otkupnu cijenu nego dijeliti novac kroz postojeći sustav.
Zbog nepovjerenja u način raspodjele sredstava više ni ne aplicira za podsticaje.
Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Hercegovačko-neretvanskog kantona navodi da su za 2026. godinu usvojeni programi novčanih potpora te da žene nositeljice porodičnih imanja ostvaruju veći intenzitet podrške kod pojedinih investicija.
Na pitanja o broju odbijenih zahtjeva, evaluaciji učinka poticaja i transparentnosti raspodjele sredstava Ministarstvo nije dostavilo odgovore uz obrazloženje da je počela sezona godišnjih odmora.