“Juče smo došli kao dječica, onako uplašeni potpuno, nismo znali šta stoji pred nama, a stajali su i jako lijepi trenuci i poprilično teški. Definitivno, stajalo je i jedno prelijepo iskustvo, puno uspona i padova, ali puno prijateljskih osmijeha, vježbanja i na kraju krajeva postizanja velikih uspjeha”, tako nakon srednjoškolskog obrazovanja, o minule četiri godine, priča za Direkt Marija Zirojević, đak generacije Muzičke škole Trebinje.
Pored titule đaka generacije Marija, još jedna skromna, a najbolja srednjoškolka, je istovremeno s odličnim uspjehom završila i Gimnaziju “Jovan Dučić”. Četiri godine Marija je pohađala nastavu u dvije smjene i iako je nekada razmišljala da odustane, ipak nije. Ostala je i završila s najboljim uspjesima.
„Bilo je zahtjevno poprilično i bilo je momenata kad sam posustajala ili od jedne ili od druge škole, ali, nekako, vodila sam se time da ako sam počela i ako je već bilo generacija iza mene da su uspjela u tome, mogu i ja”, priča nam Marija dodajući da joj je posebno važna bila podrška od prijatelja i profesora iz Muzičke škole.
“Mnogo smo bliski i nekako, ko god da posustane, svi se potrudimo da nastavi dalje i da ne posustane u potpunosti. Bilo je momenta kad sam sa svojom prijateljicom Todorom Kovačevići čak htijela da se ispišem iz Gimnazije, jer smo već znale da ćemo nastaviti muzičkim vodama, ali drago mi je što nismo i što smo do kraja uspjele da dođemo”, prisjeća se naša sagovornica.
Dobra organizacija kao ključ uspjeha
Iako je i samo pohađanje nastave u dvije škole zahtijevalo mnogo vremena, Marija smatra da je upravo dobra organizacija bila presudna za uspjeh.
“Mislim da je ključ svega dobra organizacija, da se pronađe vremena i za učenje i za vježbanje, ali i za društvo i održavanje prijateljstava koje sam već imala od osnovne škole. Oganizacija je najbitnija”, naglašava naša sagovornica.
Priznaje da je kod nje najviše trpio san, za koji smatra da joj je bio jedini nedostatak u njenom zahtjevnom rasporedu.
Flauta kao životni poziv – U orkestru, sceni ili učionici sa flautom u ruci
Marija je, kaže, ljubav prema muzici naslijedila od mame, pa tako od djetinjstva raste uz tonove i note.
“Uvijek sam imala tu ljubav prema pjevanju, tako sam se upisala u pripremni razred, da bih svoju razonodu prebacila u notni zapis. Kasnije sam se, sasvim slučajno, upoznala sa flautom i eto, ne znajući da ću doći dovde danas”, priča nam Marija dodajući da sa flautom druži od desete godine, a bez nje ne vidi ni sebe u budunosti.
Planira da upiše Muzičku akademiju u Srbiji.
“Za deset godina vidim se definitivno uz svoju flautu i vidim se u nekom orkestru ili na sceni ili u učionici kako podstičem mlađe generacije da krenu mojim putem, ali definitivno sa flautom u ruci”, s osmjehom priča Marija.
Muzička škola kao dom
Za našu sagovornicu Muzička škola je bila mnogo više od obrazovne ustanove. Kaže nam da će joj najurezaniji u sjećanju ostati momenti kada bi u školi neraspoloženje i umor mijenjali svoj oblik.
“Definitivno najljepša sjećanja su mi da kada dođem u muzičku vidno neraspoložena i vidno umorna, kada mi nije ni do čega, da se uvijek našao neko u muzičkoj, pa makar domar ili čistačica ili bilo koji profesor, čak i mlađi učenik od mene da me pitaju kako sam, da provjere da li je sve u redu, da popričaju sa mnom”, zaključuje naša sagovornica dodajući da su i sami profesori bili mnogo više od toga.