Sve četiri godine srednjoškolskog obrazovanja gimnazijalka Viktoria Soldo iz Stoca svakodnevno je putovala u Ljubinje na nastavu. Vrijeme provedeno u putu naučila je da iskoristi za sebe, a trud, disciplina i posvećenost koje je ulagala tokom školovanja ove godine donijeli su joj i posebno priznanje – među 29 maturanata Srednjoškolskog centra „Svetozar Ćorović“ izabrana je za učenicu generacije.
„Kako su godine prolazile, meni to putovanje nije teško padalo. Vožnja pred školu mi je prijala, ja bih tad malo sabrala misli i bilo bi mi lakše“, objašnjava Viktoria kako je izgledao njen put od kuće do škole.
Dok sabira utiske o četiri godine provedene u Ljubinju, Viktoria ovih dana više nego ikad ramišlja šta je ono čime bi voljela da se bavi, jer, kaže, da, iako pomalo neobično, još sa sobom nije načisto. Možda to i nije tako čudno, kada je bila posvećena svim predmetima podjednako. Od medicine, preko ekonomije, pa do žurnalistike, redaju se ideje.
Mnogo toga joj je, kaže, išlo od ruke, zato je i izbor zanimanja sada otežan ili je za pravi izbor – jednostavno rano.
Želja da pronađe prijatelje
Priznanje učenice generacije za nju je čast koja je došla kao prirodan slijed, iako je od novog okruženja u Ljubinju željela samo jedno.
„Ja sam došla u Ljubinje s namjerom da se uklopim u društvo i pronađem mir, a niti u jednom trenutku nisam razmišljala o tome da ja želim da budem đak generacije. Znala sam da neću biti loš đak, ali jednostavno želja mi je bila da pronađem prijatelje. Prvu peticu dobila sam iz latinskog i ona me je nekako pokrenula“, priča Viktoria za Direkt i dodaje da se njena prvobitna želja i ostvarila, jer je i u novoj sredini pronašla ljude vrijedne pažnje.
Zbog toga prema Ljubinju u kome je provela najljepše tinejdžerske godine gaji posebne emocije. Ova mala sredina, kaže, pored svih svojih ograničenja, naučila je da prirodno možete pripadati i tamo gdje se niste rodili.
„Mislim da smo mi ostali zdrava generacija. U Ljubinju su ljudi nekako povezani i paze jedni na druge. Nigde kao u Ljubinju“, kaže kroz osmijeh i dodaje: „Mislim da se tamo cijeni ljudskost. Svi se znamo i volimo i poštujemo i nekako smo sigurni da niko od nas nekome neće ništa loše učiniti“, zaključuje ona.
Posebno bogatstvo za nju čini to što dolazi iz multietničke sredine, iz Stoca, gdje je stvorila brojna prijateljstva. Tu je naučila, kaže, da je neophodno da se ljudi međusobno cijene, da se ne dijele ni po vjeri, ni po naciji, niti po zanimanju, već da “gledaju samo ono što im je na srcu”.
Zbog tih prijatelja i porodice priznaje da će joj odlazak od kuće na studije biti pomalo težak i da bi voljela da im je što bliže.
Pored školskih obaveza, Viktoria smisao pronalazi u muzici. Posebno je ispunjava etno muzika, koju njeguje pjevajući u crkvenom horu u crkvi u Stocu. Uživa i u pisanju proze, zbog čega je tokom školovanja učestvovala na različitim priredbama i takmičenjima.
Jedini nedostatak odrastanja i obrazovanja u malim sredinama vidi upravo u tome što ovdje ne postoji širina u kojoj bi mladi ljudi razvijali svoje afinitete prema sportu ili umjetnosti.
Za kraj poručuje da priznanje đaka generacije ne pripada njoj lično, jer čovjek kao pojedinac ne može ništa.
“Ja da nisam imala porodicu, prijatelje i vjeru, ja ništa ne bih mogla”, zaključuje Viktoria.