Novinar, pjesnik, urednik lokalnog lista „Glas Trebinje“, ali prije svega rano preminuli boem, o kome se ponovo počelo govoriti u rodnom Trebinju. Ovo je dio biografije Vlastimira Brata Pavlovića čija je zbirka poezije za djecu „Dva zečića, dva vesela repića“ promovisana u trebinjskom Muzeju Hercegovine.
Za Direkt piše: Dubravka Čolović
Stariji Trebinjci ga pamte po stasu i glasu, ali i kafanskom životu, gdje se, možda, krije i razlog da se o pjesniku, po nekima najvećem u ovom gradu poslije Jovana Dučića, malo govorilo.
Njegova djeca Vladimira i Mihajlo priznaju da nisu upoznali ljude koji toliko vole svoj grad kao Trebinjci, a takav je bio i njiov otac. Oni kažu da se ne mogu složiti da je Brato bio zanemaren u rodnom gradu, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da ga je boemski život odveo u samo njegov svijet u kome je zaboravio sve ranije obaveze.
„Kada se pomene Trebinje javlja nam se slika rijeke koja je u Bratovo vrijeme bila neodoljivi dio života Trebinjaca i kojoj su posvećeni mnogi stihovi koje je napisao naš otac. Ponosni smo na Bratovu liriku, pjesme za djecu, njegove priče, uredništvo u lokalnom Glasu Trebinja i njegova druženja sa ljudima iz svijeta poezije, koji su nam i poslije smrti oca prilazili da širokim osmjehom i zagrljajem“, pričaju za Direkt Bratovi potomci.
Trebinjka koja je Brata upoznala kao srednjoškolka, a kada se udala bila i kućni prijatelj sa pjesnikom, Petrica Dučić, trebinjska zaljubljenica u kulturu, bila je jedan od inicijatora povratka u sjećanje novinara i pjesnika.
Čovjek izvan sistema
„Brata sam primjetila još kao učenica završnih razreda osnovne škole, kada je u crnom odijelu i kravati silazio niz stepenice u Bilećku ulicu, vjerovatno na putu za svoju redakciju. Upoznala sam ga kada sam se udala, preko svog supruga koji se družio sa tada viđenim ljudima, a sastajali su se u gradskoj i drugim tada poznatim trebinjskim kafanama. Bratova porodica je već bila odselila u Sarajevo, a on je ostao u Trebinju sa majkom,“ počinje Petrica svoja sjećanja.
Ona kaže da je Brato volio kafanski život, pjesme je pisao na papirićima za kafanskim stolom, često je govorio stihove Jesenjima, pričao o svojim studentskim danima i pjesnicima koje je poznavao.
„Bio je emotivna i draga osoba, zreo čovjek sa dušom djeteta. Nije bio čovjek sistema i nije mogao da trpi nametnute autoritete. Povukao se, umro mlad, a grad ga je polako počeo zaboravljati. Na mjestima gdje se trebalo govoriti o Pavloviću tada su bili ljudi koji nisu poznavali ni njega ni njegov rad“, objašnjava Petrica zašto je trebinjski novinar i pjesnik pao u zaborav u rodnom gradu.
Petrica se sjeća kada je Brato iz tadašnje „stojeće kafane“ u centru Trebinja dolazio u njihov stan koji je bio odmah iznad, a ona njemu i svom suprugu motala škiju, čuveni duvan iz okoline Trebinja.
Kaže da joj je godinama unazad bila želja da se vrati sjećanje na trebinjskog boema i kada je išla na brojne književne večeri postavljala je istо pitanje: „Zašto niko ne pomenu Vlastimira Brata Pavlovića?“
„Osjećala sam u duši da moramo takvog čovjeka vratiti iz zaborava“, ističe ona.
Kada je tek prije nekolike godine ideja sazrela i to prihvatilo književno Udruženje „Susret“ iz Trebinja Petrica je preko svojih poznanika u Sarajevu došla u kontakt sa Bratovom djecom i počela je nova priča o trebinjskom pjesniku.
„Pjesme iz zbirke Dva zečića, dva mala repića su ostale u rukopisu, Bratova pokojna supruga, profesorica književnosti, ih je prekucala, a njegova djeca ustupila Udruženju čiji sam ja pridruženi član,“ priča ona.
Pored toga što je udata za Dučića, srodnika velikog pjesnika i najpoznatijeg Trebinjca Jovana Dučića, Petrica i iz svoje porodice vuče vezu sa ovim prezimenom, što je, možda, i razlog njene vječne ljubavi prema književnosti i pjesništvu.
„Ujčevina moga oca je Dučić. Ime sam dobila po svojoj babi koja je od Dučića, ona je bila Petruša, ali su moje ime malo promjenili, pa sam ja Petrica. Moj suprug nema krvnu vezu sa mojim precima i slavimo različitu krsnu slavu, a svadba nam je bila u sobi gdje se rodio Nićifor Dučić, akademk i arhimadrit Srpske pravoslavne crkve. Da li zbog Jovana Dučića ili iz nekih drugih razloga, ali od malena sam voljela književnost, kulturu uopšte, glumila u amaterskom pozorištu, iako sam imala želju da postanem advokat“, otkriva ova Trebinjka.
Sjeća se i anegdote iz škole kada je profesorica srpskog jezika koja je obožavala Dučićevo pjesništvo, iako je sedamdesetih godina prošlog vijeka bio zabranjeno, učenicima pričala o Jovanu Dučiću i rekla im da je pjesnik rođen u Hrupjelima.
„Ja sam od svojih predaka čula da je rođen u Podgljivlju i pokušala je ispraviti. Ona je ponovila da je rođen u Hrupjelima, a rezultat je bio jedinica iz pismenog rada, uz obrazloženje da je promašena tema“, kaže nam Petrica.
Ko je bio Brato Pavlović?
Vlastimir Brato Pavlović rođen je u Trebinju 1928. godine. Jedan je iz prve generacije bosanskohercegovačkih novinara i književnika poslije Drugog svjetskog rata. U Trebinju je radio kao glavni urednik „Glasa Trebinja“.
Umro je 1974. godine, u 47. godini života u Sarajevu, a sahranjen je u rodnom gradu. Objavljene su mu zbirke pjesama „Sjećanja“, „Ravnica neba“, „Virovi“, „Devojčica postupaka“ i „Panika ogledala“, zbirke pjesama za djecu „Srebrni vodopad“ i „Zvon-zvonke pjesme“, te proza za djecu „Skok sa kule“ i „Prvi lov“.
Posljednja zbirka „Dva zečića, dva vesela repića“ svjetlo dana ugledala je prošle godine. Zahvaljujući rijetkima koji su ga se sjećali, festival dječije pjesme u Trebinju nosi ime „Zvon zvonke pjesme“.
Brato Pavlović potomak je Mihaila Pavlovića, a porodica Brata Pavlovića poklonila je Muzeju Hercegovine u Trebinju više vrijednih predmeta iz njegove i zaostavštine njihovog djeda Mihaila, među kojima su značajna odlikovanja i ordeni, medalje za hrabrost… Nakon što je izdao knjigu pjesama za djecu trebinjskog pjesnika, Muzej Hercegovine priprema i monografiju o Bratovom ocu.