U vremenu u kojem se gotovo svaki trenutak bilježi, dijeli i komentariše na društvenim mrežama, ni praznici više ne prolaze mimo ekrana. Tako i Božić, kao jedan od najradosnijih hrišćanskih praznika, sve češće se „živi“ i prikazuje na društvenim mrežama – kroz fotografije, poruke i virtuelne čestitke. O odnosu vjere, savremenih medija i unutrašnjeg doživljaja praznika razgovarali smo sa đakonom Branislavom Rajkovićem, koji na ova pitanja gleda iz duhovne, ali i duboko ljudske perspektive.
U svojim odgovorima, đakon Rajković naglašava da problem savremenog doba ne leži u samim platformama. Društvene mreže, kako ističe, nisu ni suštinski dobre ni loše, one postaju smislen prostor tek onda kada prikazano ne ostaje na nivou privida, već se potvrđuje u konkretnim odnosima, djelima i ličnom iskustvu vjere.
Ususret Božiću, kako gledate na činjenicu da se praznici danas sve češće „žive“ i prikazuju na društvenim mrežama? Da li nam one pomažu da budemo bliži jedni drugima ili nas, paradoksalno, udaljavaju od suštine praznika?
U susret prazniku, čija suština je upravo objavljivanje Boga u čovječijem tijelu, pa i prikazivanja u ljudskom društvu i istoriji, najprije vidim činjenicu da u toj novoj eri prestaju dotadašnje striktne antičke podjele na duhovno i materijalno, nakon čega bi naš hrišćanki pogled na život i svijet do danas trebalo da bude cjelovit i jedinstven, bez naglašene jedne takve dihotomije.
U vidu imam i ćinjenicu da po tom Božijem Rođenju, kao i po Njegovom Vaskrsenju imamo živa svjedočanstva da taj Bog nije bio samo neka prikaza, ali smo i sami svjedoci vjere koja prikazuje takvoga stvarnog Boga.
U savremenoj, pak, eri nije potrebno ukidati podvojenost između stvarnog i virtuelnog, u značenju prividnog i nestvarnog, ali treba imati na umu da ta riječ dolazi od latinskog „virtualis”, sa značenjem potencijalno „moguće”, „ostvarivo”.
Dakle, ako je prikazano na društvenim mrežama ostavrujemo u društvu i živimo u stvarnosti, onda na tu činjenicu gledam kao na nešto dobro, blisko suštini i zbližavajuće s drugima. U suprotnom, riječ je o nečem prividnom, izvještačenom, umjetnom ili, u najboljem slučaju, o pukoj umjetnosti.
Gdje, po Vašem mišljenju, leži razlika između svjedočenja vjere i potrebe da budemo viđeni i prepoznati?
Razlika bi mogla biti u samoj namjeri ali, ponekad mi se čini, i samo u našoj sopstvenoj ili u percepciji drugih na naše ili tuđe takvo svjedočenje i/ili potrebu. Nešto poput svjedočanstava i viđenja drveta smokve u Svetom pismu. Ponekad је smokvа smatranа rajskim drvetom, a ponekad proklinjanа. Iza njenog lišća nekad se kriје stid od viđenja sopstvene golotinje pred Bogom, kao u starozavjetnom slučaju Adama i Eve. A nekad želja da se uz grane istog drveta propnemo, vidimo i posvjedočimo tog Boga, kao što se u novozavjetnom događaju desi Zakheju.
U očima drugih, pak, skrivanje poput pomenutog bi moglo djelovati kao skromnost, a propinjanje kao gordost, iako je u stvari suprotno. Zato mi se čini da razlika i u ovom, kao i u slučaju drveta, leži u Hristovim riječima: po plodovima njihovim poznaćete ih.
Mnogi ljudi tokom praznika osjećaju pritisak i kao i da su „nedovoljni“ u poređenju s onim što vide online. Šta biste savjetovali onima koji se u tom periodu bore s nametnutim očekivanjima, idealizovanim slikama sreće i uspjeha?
U poređenju s onim što mnogi ljudi, naročito tokom praznika, vide na crkvenim slikama, freskama i ikonama.., taj osjećaj nedovoljnosti i borbe, pa i pritiska bi trebalo da bude mnogo snažniji nego onaj pri poređenju sa onim što vide onlajn. Tako da je to nekad i blagotvorno.
Kako god bilo, opet mi se čini da uzrok tog osjećaja ali i savijet svako može da pronađe sa unutrašnje strane sopstvenih zenica. Ako, za razliku od zenica čuvenog persijskog pjesnika, koji je pisao: „zenica oka moga gnijezdo je ljepote tvoje”.., naše zenice nisu u stanju da budu gnijezdo božanske ali i ljepote drugog čovjeka, u njima se u najboljem slučaju ugnijezdilo premalo svjetlosti. A, Bog čije rođenje proslavljamo ovih dana savjetovao bi svakom od nas: ako, dakle, oko tvoje bude zdravo, sve će tijelo tvoje svijetlo biti. Ako li oko tvoje kvarno bude, sve će tijelo tvoje tamno biti.
Mogu li se, po Vašem mišljenju, duhovne poruke prenijeti putem platformi koje favorizuju brzinu i sažetost, a da ipak budu shvaćene na pravi način? Od čega to zavisi – od sadržaja, namjere ili onoga ko poruku prima?
Upravo prema izvornom značenju pomenute riječi „platforma” (plate-forme), sve u vezi sa internet platformama, društvenim mrežama i uopšte internetom doživljavam kao jednu ravnu površinu. Ni dobru ni lošu samu po sebi, a koja je zbog svoje izdignutosti i rasprostranjenosti vidljivija i javnija. Zbog toga, tome kao i svakom javnom platou, trgu ili mreži ulica, po mom mišljenju, ne treba pripisivati bitno drugaćije karakteristike od svakog drugog javnog prostora, pri čemu je ovaj virtuelni nesumnjivo prometniji i zbog toga izazovniji. Stoga, ako svoja lica, na primjer, izlažemo takoreći fizičkoj javnosti, direktnim ali i skrivenim pogledima, ne samo ljudskog oka nego i blende raznih kamera, trudeći se da ih uredimo najbolje što znamo.., sve je samo intenzivnije i u virtuelnom javnom prostoru.
E, vjerske poruke ne samo da mogu, nego se i moraju prenijeti i putem ovih platformi, pošto kao i svaka druga poruka, zavise ne samo od pošiljaoca, nego možda i više i od svog primaoca i načina na koji on može da je primi.., a taj primalac je savremeni čovjek. U tom smislu, upravo vjerske poruke čak su i prednjačile: među prvima su, od usmenih prenošene u pisane, klesane, ispisivane na svitke pergamenta, pa prepisivane na listove hartije, a kasnije opet postajale prve štampane knjige, pa danas digitalizovane. Smatra se da je među prvim satelitskim signalima između kontinenata bila poruka u vidu slike mileševskog Bijelog anđela…
Da li vjerujete da praznicima možemo vratiti lični i porodični smisao, mimo društvenih mreža, ili su one postale neizbježan okvir savremenog života i duhovnosti?
Nekad vjerujem da ono što praznicima kod nas treba vratiti, pa i na društvenim mrežama, nije toliko smisao, koji uprkos svemu još uvijek nije izgubljen, nego prije odgovarajuća forma, oblik, te i estetika, koji ipak nisu sasvim nevažni…
Ni Ocu nije bilo važno jedino da nam objavi Svog Sina i pošalje Duha Utješitelja, nego se i Ocu i Sinu i Svetome Duhu blagoizvolje i da se pritom ostvare proroštva, ispune zakoni, ispoštuju bračni, porodični, pa i neki običajni obrasci, lična slobodna volja svakako…
A, ako ne želimo da izbjegavamo upravo ličnosti i čitave porodice iz toga savremenog okvira, onda su neizbježni i takvi savremeni načini komunikacije, duhovnosti i života uopšte, te njihovi savremeni obrasci.
Za kraj, koju biste poruku uputili svima onima koji ulaze u praznične dane umorni, zbunjeni ili opterećeni očekivanjima – kako da u tišini, mimo ekrana, pronađu radost i smisao Božića?
Upućujući zahvlanost vama, kao novinarima i glasnicima i ove pastirske poruke, poslane preko ekrana, društvenih mreža i internet platformi, upućujem božićnu poruku, kojom podsjećam sve nas da ni sam inicijalni događaj Rođenja Hristovog nije lišio tadašnje vitlejemske trudbenike i zanatlije, pastire, mudrace, pa ni anđeoske glasnike zbunjenosti, opterećenja ni očekivanja. Niti je ondašnju, kao ni današnju Palestinu i čitavi zemlju poštedio geopolitičkih iščekivanja, domaćih „pobožnih” vlastodržaca, poput cara Iroda i stranih bezbožnih, tada rimskih okupatora… Ali je taj događaj omogućio da na putu Vaskrsenja, ne samo naša opterećenja, zbunjenosti i očekivanja, nego sva naša ljudska priroda bude preobražena.
Zato, i mi svi sada, možda ne sasvim u tišini i miru, bez zvukova, slika i strahova, ali naročito u Trebinju u Crkvi Preobraženja Gospodnjeg imamo mogućnost da svakodnevnu buku preobrazimo u božićne pjesme, slike s ekrana u freske, očekivanja u nadu, a sami sebe u ikone Božije. Jer Hristos se rodi – zaista se rodi!