Višnja Balić iz Trebinja: Dijete s autizmom je blagoslov

Autor: Jela Džomba Aktuelno Društvo Istražujemo
10 minuta čitanja
Lazar sa mamom (ustupljena fotografija)

„Kada dobiješ dijete kojem su dali dijagnozu autizma ti si dobila genija u kući i ti njemu treba da se prilagodiš, da vidiš šta on to sve zna. Ja još ne znam, i ko zna hoću li ikad znati njegov domet i sve što bi on mogao“, ovako za „Direkt“ započinje priču Lazareva mama Višnja Balić.

Lazar sa mamom (ustupljena fotografija)

Kako saznajemo u razgovoru s ovom majkom, s kojom smo pričali povodom Svjetskog dana svjesnosti o autizmu, iza nje je jedna velika borba, ali ujedno i posebno lijep život.

„Ljubav koju od njega dobijam je neograničena. Onaj njihov poljubac i zagrljaj ti vrijedi za narednih mjesec dana blagostanja“, kaže nam Višnja i dodaje da im je upravo ljubav i bila životna vodilja.

„Bogate su majke koje dobiju tako neki blagoslov u kući. Za sav vaš trud i ljubav dobićete deset puta više, ne ide to preko noći, ali polako sve će nadoći“, smatra ova majka.

Lazareva škola u sobi

Lazar nikada nije pohađao redovnu školu. Njegova majka, priča, da iako je imao pravo na to, ona je odlučila da ga ipak ne upisuje u specijalnu školu, pošto bi zbog svoje tadašnje hiperaktivnosti, kaže, mogao da narušava učenje ostaloj djeci.

Umjesto toga ona je Lazaru napravila školu u njegovoj sobi.

„Kako su drugi sin i kćerka imali sto i pribor za učenje, tako je imao i Lazar. Kupila sam u Beogradu pravi bukvar za početnike autiste i krenuli smo da učimo. Svaki dan bi se spremali za školu i s torbom na ramenima smo odlazili u šetnju iz koje bismo se vraćali da učimo u Lakijevoj sobi“, priča nam Višnja i pojašnjava da je to u stvari bio njihov put do škole koji su svakodnevno ponavljali, pošto, saznaćemo kasnije, Lazar pamti i voli navike.

Od prvih slova i riječi, danas Lazar zna da piše, a čita i oba pisma, uz to, kako nam priča njegova majka, govori engleski, a uči i njemački jezik.

„Nepoznanica mu je matematika. Zna koliko je sati, zna šta kad počinje, ima neki digitron u sebi ne možete da vjerujete koji su to genijalci, ali kada trebamo da sabiramo to baš ne ide“, uz osmjeh nam priča Lazarova majka.

Od teških početaka do života sa osmijehom

Iza njenog osmijeha sakrila se dugogodišnja borba. Danas pričajući sa njom vidjeli smo da je ona jedna jaka i samosvjesna žena, ali priznaje da na početku njene borbe i nije bilo sve tako.

„Prvobitno nisam znala šta je u pitanju, ali vidjela sam da ima nešto. Sve što su druga djeca radila Lazar nije, on nije pričao. Znala sam da mora postojati način, postoje ljudi učeni, koji će nam reći šta je u pitanju“, prisjeća se ova hrabra majka 90-tih godina kada je Lazar imao tek dvije-tri godine, kada su i saznali da on ima autizam.

„Na početku sam mislila da se samo meni to dešava, da samo ja imam dijete s autizmom dok se nisam suočila sa tim i dok nisam krenula da idem dalje. Kada sam vidjela šta se sve ljudima dešava, onda sam rekla Bogu hvala moj Lazo ima samo autizam“, prisjeća se naša sagovornica.

Ona smatra da je i u ovoj životnoj borbi prva stepenica prihvatanje i ako nju pređemo, poslije nam sve lakše ide.

„Kada ti prihvatiš to dijete ti ulaziš u njegov svijet i kako polako ulaziš, sebe rasterećuješ, a njega učiš. Prvo im moramo pokazati sve, a onda ih uposliti, jer oni znaju biti hiperaktivni kada im je dosadno“, ističe naša sagovornica i dodaje da uz rad, koji podrazumjeva život s autizmom, moraju doći i rezultati.

„Rad nije samo odlazak djeteta na terapije, već, pored toga, s njim treba raditi porodica kroz igru, šetnju, na zanimljiv način primjenjivati sve ono što on treba da nauči“, pojašnjava nam ova majka koja se na početku, tih 90-tih godina, morala sama edukovati.

[stextbox id='naslov’ caption='Strah od nepoznatog’]

Višnja nam priča i da je strahovala, kada je rodila mlađeg sina Lava zbog Lazarove tadašnje hiperaktivnosti.

Iako je do tada, kaže, Lazar znao da skače i po kaučima, kada je beba došla ona je čak mogla ostaviti brata Lazaru da ga pričuva dok ona nešto uradi.

“Lazar bi mirno sjedao kraj kolijevke i dodavao bebi culu, ako joj ispadne ili pokrivao je, ako se otkrije. Moj strah se tada pokazao kao neosnovan, a Lazar kao vrlo odgovoran”, prisjeća se ova majka.

[/stextbox]

Kasnije je kaže probala stvari koje je njen mlađi sin Lav volio kako bi vidjela hoće li se možda svidjeti i Lazaru.

„Znala sam mu crtati srce na licu, pa mu kažem hoću i ja, ali ti meni nacrtaj cvjetić i tako ga zaiteresujem da on traži opet“, priča nam Višnja.

Sada kaže Lazar njoj pomaže dosta stvari, sam slaže svoj veš, a pripremi sebi robu koju će obući.

„Dovoljno mu je jednom pokazati kako šta ide i on će to sve zapamtiti. Mlađi sin je znao da zamijeni mjesta njegovih i Lazovih patika i on bi to vratio, jer je perfekcionisa i samo mu ne diraj njegovo ono kako je navikao“, priča Višnja i pojašnjava da je to jedna od karakteristika osoba s autizmom.

Lazar nije odustao ni od plivanja

Iako je, prilikom učenja plivanja, više ronio i popio vode iz Trebišnjice, kako svjedoči njegova majka, nisu odustali, jer je želio da nauči da pliva.

„Sreća je pa je htio da pliva i nije me odbijao, a dešavalo se da bi neke stvari i odbijao, ja bih tada rekla možemo sutra ili drugi dan dok bi to došlo na red“, priča naša sagovornica i dodaje da je njen sin sada genijalac za puzle.

[stextbox id='naslov’ caption='2. april – Svjetski dan svjesnosti o autizmu’]Znak svjesnosti autizma – puzzle označavaju želju za povezivanje djelića i konačnim shvatanjem autizma.[/stextbox]

Složio je, kaže, slike od tri, dvije i hiljadu i po puzli i one uramljene danas krase njihov dom.

U život s autizmom trebaju se uključiti svi članovi porodice

 „Treba uključiti sve članove porodice i nikada ne treba odvajati to dijete ni po čemu, jer ono će osjetiti, ako se prema njemu drugačije odnosite. Moj mlađi sin je već u drugom razredu osnovne škole vodio Lazara u udruženje, iako je mlađi od njega željela sam da bude uključen“, prisjeća se Višnja i kaže da je kćerku, ali i sina učila da ne mogu da kriju da imaju brata s autizmom, već da svima kažu samo istinu.

Lazar sa bratom (ustupljena fotografija)

„Istina nikad ne boli, čovjek se zamisli, ali prihvati, a ti si sebe rasteretila i ti si to riješila. I tako su svi i njihovi drugari prihvatili Lazara. Danas, pošto on ide u udruženje Sunce nam je zajedničko, više ljudi vjerovatno zna Lazara nego mene“, uz osmjeh nam priča Višnja.

Da Lazar danas bude ovo što jeste, vedar i komunikativan momak, Višnja, kaže, duguje veliku zahvalnost psihologu Jasni Bogdanović Ćurić koja je prva počela da radi s Lazarem.

„Ono što je Jasna to se ne rađa. Mnogo mi je pomogla. Kroz različite vježbe sa njom, koje bi kući primjenjivala i ja, Lazar je počeo da govori slogove, pa riječi i tako se izvukao govor, tako je moj Lazo počeo da priča. I kada je počeo da priča, nikad neću zaboraviti, čisto je pričao. Sve je on to tu imao, samo je trebao taj prozor otvoriti i onda je samo granulo“, priča Višnja i dodaje da nikada nije tepao, jer je slušao čist govor.

Pošto smo od Lazarove mame čuli da on voli društvo i da bi bio srećan da ga posjetimo u udruženju Sunce nam je zajedničko mi smo to danas i uradili.

On nam je rekao da je srećan i da voli da dolazi u ovo udruženje, ljubazno nas je pitao i kako smo dok je slagao puzzle.

(Foto: Direkt)

Da voli boraviti ovdje, potvrdila nam je i njegova mama koja kaže da mu za odlazak u udruženje alarm ne treba i da nikada nije zakasnio.

Podijeli članak
Ostavite komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Skip to content