SEDMICA OSMOG MARTA NA “DIREKTU” – Branka Mrković iz Ljubinja, velika žena u malom gradu

Baš će 12. marta biti ravno 36 godina otkako je Branka Mrković iz Ljubinja diplomirala prehrambenu tehnologiju i odmah počela da radi svoj posao u svom gradu. Firma je tokom ovih godina mijenjala imena i vlasnike, ali ovu vrijednu tehnologinju nije nikada.

Posao koji joj je povjeren gotov četiri decenije, Branka obavlja posvećeno. Pogriješi li samo, recimo, i treću decimalu, može, kaže, i da ugrozi ljudski život. Zato radne zadatke rješava uz punu pažnju, ali i ljubav prema pozivu, prvenstveno.

Da bi zadobila povjerenje i pokazala da zaista vlada materijom, kao ženi u tom vremenu bila joj je potrebna stepenica više. Kada je sama prešla, Branka je postala nezamjenjiva.

Nakon završenog fakulteta nije stala sa učenjem, pa je dodatno znanje sticala u Austriji, Njemačkoj, Mađarskoj, Srbiji… i to baš u vrijeme kada je za komšiluk “bilo strašno da se žena usavršava, a kući joj sami muž i dijete”.

„U početku je bilo momenata kada ljudi u poslu nisu baš vjerovali da ću nešto uraditi najbolje, jer to je žena. Međutim, vremenom su vidjeli s kim sarađuju i ja u kasnijem periodu nisam imala nikakvih problema. Najbitnije je da poštujete samog sebe, da imate znanje i stav“, započinje da priča Branka Mrković, koja je zvanje tehnologinje stekla u periodu kada je ono bilo poprilično rijetko i vrlo cijenjeno.

[stextbox id='naslov’ caption='Sedmica Osmog marta na “Direktu”‘]Povodom Dana žena “Direkt” u fokus stavlja žene- one koje svojim postojanjem oplemenjuju i unapređuju sredinu u kojoj žive. Sedam dana solidarnosti, podrške, povezanosti i proslave.[/stextbox]

U razgovoru saznajemo i to da se u ovom pozivu našla sasvim slučajno i da je njena životna strast u stvari cvijeće. Priča nam kako još nije prežalila to što nije upisala hortikulturu, već je ipak krenula za svojim prijateljima u Sarajevo, u kome tih godina nije bilo smjera koji je ona silno željela.

Mnogo godina poslije Branka se, ipak, na neki način vratila svojoj životnoj strasti i ljubavi. Sve što njene vrijedne ruke naprave prožeto je motivima cvijeća.

Sa 20 godina je heklala i pravila goblene, a sa 40 je postala još vrednija i kreativnija. Unazad tek nekoliko godina latila se i kista, pa počela da slika za svoju dušu.

„Ja sada slikam, pravim cvjetne aranžmane, dekupaž, praznične dekoracije, vezem… Sve mi se okreće oko cvijeća. Za neke tehnike ranije nisam ni znala, pa sam ih otkrivala na internetu. Kada sam počela to da radim, vidjela sam da me je bog dao za to“, zadovoljna je Branka.

Od svog rada ponešto dodatno i zaradi, a najveća sreća za nju je to što je ovaj hobi-posao upotpunjuje kao osobu.

„Ja ovo doživljavam kao jednu vrstu odmora i smirenja. Ne mogu vam to baš opisati, ali ja jedva čekam kad ću završiti te poslove koje imam da bih počela ovo da radim. Dođem u kuhinju, sklonim stolnjak sa stola i raširim boje i papire, ili zavisi šta radim taj dan. Ja to počnem da radim negdje oko šest sati, a onda vidim da je već ponoć, tada raspremam sto“, opisuje nam Branka.

Osmi mart je više od cvijeta i kafe

Za čovjeka raskošnih pogleda, talenata i želja, život u malom Ljubinju zna biti mučan. Zato su ljudi poput naše sagovornice prinuđeni da se sami snalaze i oslikavaju svoj život po vlastitoj mjeri, nekada u svoja četiri zida, a ponekad izvan granica grada.

„Život u maloj sredini je jako težak, mnogo je malograđanštine, ali i zavidnosti na neki način. Nema čovjek nekih aktivnosti u kojima biste vi mogli da se iskažete kao osoba. Ženama u ovako maloj sredini trebaju neke druge aktivnosti, jer ja nisam za folklor niti za odbojku. Ranije je, ako ništa, bilo više druženja, a sada smo se svi povukli u sebe i svoje društvene mreže“, primjećuje naša sagovornica.

Za Branku je Međunarodni dan žena, kaže, veoma bitan praznik i mnogo je više od cvijeta i kafe.

Svojim radom, stavom i angažmanom pronosi tekovine Osmog marta, a praznik simbolično obilježava taj ili neki drugi dan. Ove godine obilježila ga je 9. marta.

„Voljela bih da žene budu svoje, da poštuju prvenstveno sebe i ljude oko sebe i da kroz život idu onako kako one misle da treba, a ne kako okolina misli da one treba da žive. Svaka žena treba da radi, da ima svoj posao. Sve ostalo se stigne, a na kraju krajeva, ne mora se ni stići. Ako si ti stalno u kući, to nije pravi život“, zaključuje prigodno ova Ljubinjka, za koju nećemo pogriješiti ako kažemo da je velika žena u malom gradu.