Jedan lokalni „gazda“ nedavno je radniku, koji je pet godina radio za 450 maraka, pa onda za 500, ponudio 200 maraka veću platu, ali ovaj nije ostao da radi, jer su mu na drugom mjestu ponudili – dostojanstvenije radno vrijeme, slobodan dan (da, i to je luksuz) i još veću platu. Gazdi nije bilo pravo, ali šta će, naćiće novog radnika i učiće ga posao ispočetka. To nije jedini primjer, mnogo ih je otkako se za Hercegovce otvorio Dubrovnik, samo što je kod nekih gazda ponuđeno povećanje znatno skromnije (50-100 KM).
Da bi dobio iole dostojanstvene uslove rada, radnik, dakle, treba da zaprijeti odlaskom. Mogao je tako radnik ćutati jos deceniju, jer nije imao mnogo izbora, a i naučen je da ćuti. Mogao je, ali, evo, neće, jer mu se po prvi put nešto može.
Više od hiljadu i po ljudi iz Trebinja i Hercegovine posao je pronašlo na hrvatskom primorju. Mahom su napustili radna mjesta koja su imali u Trebinju i sreću potražili u 30-ak kilometara udaljenoj Evropskoj uniji. Neki su uslovili poslodavce – ili veća plata ili idemo. Konačno su se kockice okrenule pa je ona opaska – ako nećeš ti, ima ko će, postala – ili veća plata ili odlazim. I ne, to ne ukazuje na to da su trebinjski poslodavci loši, a dubrovački dobri, standard je u pitanju. Da su dubrovački tako poželjni, ne bi njihova radna snaga hrlila dalje u Evropu tražeći za sebe bolje.
U Trebinju su svjesni problema odlaska radnika. Poslodavci se dovijavaju kako mogu, ali ne bi da sebi previše uskrate luksuz. Jer, zna se, radnik je tu da što više radi, a što manje traži, a gazda je da gazduje, vozi skupa kola, dobro ljetuje, zimuje, dobija tendere, druži se s političarima, kroji zakone po svojoj mjeri… Ruku na srce, nisu sve gazde tako nemilosrdne, niti su svi radnici dobri, pa se priča odnosi samo na one poslodavce koji ne znaju šta imaju, dok im radnik krpi kraj s krajem.
Da njihov komfor ne bi bio narušen, na povećanje plata poslodavci su odgovorili povećanjem cijena koje su ponajviše osjetili građani Trebinja kojima su plate ostale iste. Cijene kafe, soka, čaja, kolača, usluga… otišle su gore.
Došao je svako ko je morao
A juče je, kažu, u Trebinju bila prilika da se susretnu poslodavci i nezaposleni. Održan je sajam zapošljavanja na kome je najmanje bilo onih koji traže posao. Najviše je bilo, vidjelo se u medijskim izveštajima i na fotografijama, zaposlenih, direktora sa državnih jasli – radnika Gradske uprave, javnih preduzeća i ustanova, te poneki maloljetnik/ca, kako bi prostor izgledao punije.
Šlag na torti – gradonačelnik Trebinja Mirko Ćurić sa izjavom koju su parafrazirali lokalni portali: “Problem je što kada neki investitor želi da otvori veći broj radnih mjesta, pitanje je ima li radnika, jer ili nemaju adekvatnu školsku spremu ili rade u susjednom Dubrovniku.”
Gradonačelnik je tako sebe i svoje kolege iz vladajuće strukture amnestirao od odgovornosti što u Trebinju nema investitora, a za krivce proglasio radnike, koji su, mučeni, učili pogrešne škole, pa takvi nekim tamo investitorima što bi, eto, i uložili u Trebinje ne trebaju. Ili su, eto, otišli u Dubrovnik, pa imaginarne investitore ostavili na cjedilu. Da investitora koji cijene radnika ima, bilo bi i radnika. Ko to ne bi radio posao za koji je adekvatno plaćen u svom gradu?
Podsjećanja radi, radnici su evakuaciju iz Trebinja ka Dubrovniku započeli tek prošle godine, tako da ih je, različitih profila, bilo ranije u Trebinju, pa se investitori nisu otimali ko će prije doći. Sjetićemo se velelepne investicione konferencije koju je ova vlast priredila 2017. godine i koja je najavila brojne, a, danas će se ispostaviti, jalove investicije.
Kad smo kod kvalifikacija i stručnih sprema, srećom, gradnačelnik s tim nema problema. Od privatnog biznisa sa odijelima, preko šefa Poreske uprave i zamjenika gradonačelnika, pa do gradonačelnika – sve je išlo glat. Naravno, uz partijsku knjižicu. Problem ima, iako ga negira, sa novinarkama “Direkta”, jer na upite o tome koji je fakultet i gdje završio i zašto se taj podatak ne nalazi na gradskom sajtu u njegovoj zvaničnoj biografiji, mjesecima ne odgovara. Kao što ne odgovara ni na upite o visini njegove plate.