Tanja Samardžić iz kanadskog grada Vindsor uskoro bi trebalo da odbrani svoju doktorsku disertaciju na univerzitetu u gradu Guelph, u blizini Toronta, i stekne zvanje doktorke primjenjene socijalne psihologije. Dok završava svoj doktorski rad, koji se bavi nasiljem nad djevojkama u intimnim vezama i odnosima, o svom istraživanju, ali i o problematici nasilja nad djevojkama i ženama u kanadskom društvu govori za “Direkt”.
Samardžić je rođena u Trebinju 1994. godine, a u Vindsor se preselila kada je imala pet godina.
Interesuju je i društvene poruke koje diktiraju ženama kako treba da se ponašaju u svojim intimnim odnosima te ženska iskustva sa nasilnim partnerima. Kaže da djevojke, nastojeći da održe romantične odnose, često ignorišu svoje potrebe, potiskujući pritom i svoje misli i osjećanja. Ćutanje produbljuje ciklus nasilja, a patrijarhalne sredine ženama su dodatni teret. Samardžić pojašnjava da je kultura okrivljivanja žrtava prisutna širom svijeta te da je u prevazilaženju tih problema važno povećati svijest o mehanizmima podrške ženama, kako bi shvatile da nisu same.
Samardžić je za svoje istraživanje, koje radi već nekoliko godina, nagrađena stipendijom kanadske Vlade. Kako je pojasnila, stipendije se dodjeljuju studentima čije istraživanje ima širi društveni značaj te studentima sa visokim prosjekom ocjena kao i istraživačkim iskustvom.
Društveno-političko okruženje u kome Vi živite i radite je u mnogim segmentima drugačije od realnosti u BiH i našem okruženju. No, problem nasilja nad ženama nam je, čini mi se, opšte mjesto. Vi ste se proteklih godina konkretno bavili istraživanjima na temu nasilja nad djevojkama u intimnim odnosima, tj. vezama. Šta je ono što djevojke doživljavaju u vezama, a što možemo nazvati nasiljem?
Nasilje nad ženama, djevojkama i djevojčicama postaje sve veći problem. Moje istraživanje je bilo posebno fokusirano na mlade žene u odnosima sa muškarcima. U mom istraživanju pokazalo se da je najčešći tip nasilja od intimnog partnera bilo verbalno i emocionalno zlostavljanje, a drugo po učestalosti seksualno zlostavljanje. Bez obzira na zlostavljanje koje su trpile, one su ćutale i nisu govorile svojim partnerima o svojim stavovima i osjećanjima. Većina djevojaka je ispoljavala osjećaj straha ili anksioznosti pri pomisli da kažu svom partneru šta misle ili osjećaju. Plašile su se da će se ako progovore partner naljutiti na njih ili prekinuti vezu, ili oboje. Neke djevojke su, ipak, smogle snage da kažu sta osjećaju, iako su bile jako uplašene.
Kako se inače manifestuje emocionalno i verbalno nasilje u vezama, a šta podrazumijeva seksualno zlostavljanje u tim odnosima?
Koliko je djevojkama teško da prepoznaju nasilje u vezi ako ono nije fizičko nasilje?
U svom istraživanju nisam tražila od žena da svoje iskustvo etiketiraju kao zlostavljanje ili ne. Umjesto toga žene su anketirane da predoče bilo koje ponašanje partnera u poslednjih godinu dana. Za primjer ćemo uzeti da je partner zahtjevao intimne odnose kada ona to nije željela. Cilj ovog ponašanja je bilo zastrašivanje žene. Kao što ja nikada nisam označila njihova iskustva kao nasilje, vrlo malo njih je označilo svoja iskustva kao nasilna. Prosto, nisu to prepoznavale kao nasilje. Fizičko zlostavljanje je bilo najređe iskustvo među mojim ispitanicama. Neke djevojke su rekle kako je njihov sadašnji partner mnogo bolji od prethodnih, uprkos tome što su prijavljivale da je nad njima počinio višestruka zlostavljanja. Moramo da shvatimo da je zlostavljanje bilo koje vrste, uključujući posebno verbalno i emocionalno zlostavljanje, vrlo štetno.
Dakle, da pojasnimo, nasilje je, takođe, kada jedan partner zahtjeva intimne odnose onda kada drugi partner za to nije spreman, raspoložen, zainteresovan?
Šta su Vaši zaključci, zbog čega djevojke najčešće ostaju u takvim vezama?
Jedna od prvih stvari koja mi je bila očigledna u radu sa ženama koje su iskusile nasilje od intimnog partnera i ženama koje nisu imale takva iskustva bila je da im je bitno imati partnera. Adolescencija je vrijeme u kojem imati partnera i održavati intimne odnose postaje zaista važno. To im je pokretački faktor. S druge strane, kako smo već govorili, teško im je i prepoznati nasilje. Kampanje podizanja svijesti su odličan način da se djevojkama ukaže na nasilje koje može doći od njihovog partnera. Iz onoga što sam pročitala, ženama je teško da napuste odnose sa nasilnim partnerima. Razlozi uključuju to da njihov partner postaje još nasilniji ako napuste vezu, onemogućava im druženje sa prijateljima i kontakt da rodbinom, a one na to pristaju nadajući se da ce se nešto promjeniti na bolje. Istraživanja su pokazala da žene otprilike sedam puta pokušaju da napuste nasilnog partnera prije nego što se to stvarno i desi. U svakom slučaju, ta odluka je za njih vrlo bolna i traumatična.
Koji su mehanizmi na raspolaganju djevojkama u tim situacijama? Ko im je prva instanca ili osoba kojoj se obrate u tim slučajevima, s kim im je najlakše da o tome razgovaraju?
Veoma smo zadovoljni što ovdje u Kanadi imamo mnogo resursa koji su na raspolaganju za mlade i odrasle. Imamo više veb lokacija koje pružaju informacije o nasilju od intimnog partnera i djevojke tu mogu da dobijaju savjete i pomoć. Jedan od primjera su i lokalne organizacije koje pomažu ženama. Tu prije svega mislim na sigurne kuće, centre za pomoć ženama u kojima one mogu da dobiju važne informacije kako da pronađu posao i kako da steknu više samopouzdanja. Takođe, imamo telefonske linije koje žene mogu anonimno da pozovu i druge važne resurse koji mogu biti sastavni dio njihove bezbjednosti. Na univerzitetima postoje centri koji su zaduženi za pomoć djevojkama koje trpe nasilje i koji im pomažu kako da se snađu u toj situaciji i daju im podršku.
Kada govorimo o nekim manje razvijenijim društvima, gdje je još uvijek prisutan strah od osude, sramota i gdje su žene uglavnom dežurni krivci za te probleme, pa ako uz to imamo i nefunkcionisanje sistema zaštite insitucija, šta djevojkama preostaje?
Tako je, u takvim slučajevima veliki problem je strah i osuda porodice, prijatelja, društva i očekivanja da je to ponašanje normalno i prihvatljivo. Ćutanje nastavlja ciklus nasilja. Patrijarhalna sredina stvara strah, pogotovo ako su djevojke i žene finansijski zavisne od partnera. Postoji kultura okrivljavanja žrtava koja je u određenoj mjeri zastupljena širom svijeta. Važno je povećati svijest o podršci koja je dostupna ženama. Mnoge žene nisu ni svjesne da mogu potražiti pomoć i da se takvo ponašanje od partnera ne treba tolerisati. U današnje vrijeme značajnu ulogu imaju javni mediji, internet, razne društvene mreže, svi oni zajedno imaju veliki značaj u širenju svijesti o nasilju nad ženama, pogotovo što mladi danas imaju nesmetan pristup svim tim platformama. Neophodno je ukazivati da ono što se decenijama unazad očekivalo od žene, ipak, nije prihvatljivo. Vrlo je važno da žene budu sigurne da će njihov problem i njihov identitet biti zaštićen, ukoliko one ne žele drugačije. Treba im pomoći da izađu iz tog začaranog kruga u koji su upale i ćute, jer se to očekuje od njih. Ipak smo u 21. vijeku, zar ne?
Ako djevojke pređu preko nasilja u intimnim vezama i upuste se u brak sa takvim partnerom, dobijaju dodatne probleme, zar ne? Koliko se problem nasilja produbljuje i je li ga onda teže kontrolisati?
U Kanadi postoji trend da ljudi odlažu brak ili se uopšte ne vjenčavaju, pa ujmesto toga imaju vanbračnu vezu. Međutim, imam primjer jedne žene čiji je partner bio veoma kritičan prema njoj i za sve probleme je ona bila kriva. U toku razgovora s njom sam saznala da mu je ona dala ultimatum da će ga ostaviti ako je ne zaprosi. Ona je prosto željela da se uda. Njoj je bilo važno da učini taj sljedeći korak u njihovoj vezi, pošto su dugo zajedno. Mislim da je to odraz društvenih očekivanja da žene moraju da sljede taj tradicionalni put – brak, djeca, porodica. Iako postoje promjenljivi trendovi u Kanadi, taj pritisak i dalje dolazi od porodice i prijatelja. Moram da naglasim da je u Kanadi skoro svako mjesto sastavljeno od različitih kultura iz čitavog svijeta gdje se tako nešto očekuje od mlade djevojke – da se udaju i rađaju djecu. Tako da je djevojkama teško da izbjegnu tu vrstu pritiska bez obzira na iskustvo zlostavljanja.
Kada govorimo o kanadskom društvu i položaju žena u njemu, kakav je Vaš stav o tome? Jesu li se žene izborile za bolji položaj i koliko još ima prostora za napredak?
Postoje istraživanja koja govore da žene sada “imaju sve” i da se njihov položaj značajno popravio. Ali činjenica je da ostaje mnogo poteškoća, što sam saznala i baveći se ovim temama. Velike poteškoće su društvena očekivanja, što sam već spomenula. Mlade žene sa kojima sam razgovarala izjavile su da bez obzira šta rade, osećaju se kao da ne mogu da “pobjede” ili da ne postoji pravi način da se stvari srede. Ako kažu šta misle kod njih postoji bojazan da će se njihov partner naljutiti ili prekinuti vezu. Feministički naučnici već decenijama govore o tome što su nazvali “dvostrukim vezivanjem”. Otkrila sam da, iako je bilo nekih poboljšanja, problem i dalje ostaje, samo izgleda malo drugačije u današnjem društvu.
Šta je to dvostruko vezivanje?
“Dvostruka veza” je kada neko dobija kontradiktorne poruke u istoj situaciji i šta god da uradi, nema pobjede. Ako žena hoće da bude kompetentan rukovodlac da zna šta radi i da ima znanje o svom poslu, od nje se očekuje da ima karakteristike koje se tradicionalno pripisuju muškarcima, kao što je samouvjerenost i odlučnost. Automatski, takve žene nisu omiljene kod svog osoblja. Ako osoblje smatra da su prijatne i ljubaze, može da se desi da nisu poštovane.
Koliko je priča o nasilju nad ženama u kanadskom duštvu prisutna u javnom prostoru, kroz obrazovanje, porodične odnose i medije?
Nasilje nad ženama i djevojkama je velika tema za razgovor. U prosjeku, svaki drugi dan negdje u Kanadi bude ubijena jedna žena ili djevojka. U Kanadi je 6. decembar Nacionalni dan sjećanja i akcije protiv nasilja nad ženama. To je godišnjica masakra koji se dogodio u inženjerskoj školi 1989. godine, gdje je učenik ubio 14 žena. Prikuplja se statistika o nasilju koje je prijavila policija u Kanadi. Često se pojavljuju nova istraživanja o nasilju nad ženama i djevojčicama. Informacije o nasilju, na primjer kako prepoznati znake nasilne situacije i znati gdje da se obratimo za pomoć uče se u mnogim školama. Postoje programi za učenje mladih o nasilju i očuvanju bezbjednosti. Postoje mnoge organizacije koje imaju za cilj da donesu promjene na nivou sistema kako bi stvorile bezbjedniji svijet bez nasilja. Društveni mediji su takođe izuzetno moćni. Instagram i Tviter su mjesta na kojima žene, koje su imale slična iskustva, mogu stupiti u kontakt jedne sa drugima. To je dobro, jer je jako važno znati da niste sami. Ali još uvjek treba raditi na promjeni društvenih normi i potrebne su političke i sistematske promjene.
Šta mislite, i jeste li se time uopšte bavili, u kojoj mjeri postoji nasilje u suprotnom smjeru, dakle, nad muškarcima u intimnim vezama i kako se ono može manifestovati?
Ovo nije nešto čime sam se bavila u mom istraživanju, jer je moj fokus posebno na ženama koje doživljavaju nasilje od strane svojih muških partnera. Ali znamo da se dešava da žene vrše nasilje nad muškarcima. U oba slučaja, nasilje intimnog partnera je neprihvatljivo. Može se manifestovati na sličan način na koji se vrši nasilje nad ženama.