Psihijatrica Jelena Sredanović za Direkt: Osobi oboljeloj od raka nekada je dovoljan i zagrljaj

Autor: Nikolija Bjelica Škrivan Aktuelno Društvo Intervju Istražujemo
8 minuta čitanja
Psihijatrica Jelena Sredanović (Foto: Direkt)

“Imam rak” – to je ono što psihijatrica Jelena Sredanović čuje svaki put pri prvom susretu sa onkološkim pacijentima kada im postavi pitanje – kako vam mogu pomoći. Ljudske reakcije na ovu dijagnozu su različite, kao što su različite psihološke faze kroz koje osobe oboljele od raka prolaze.

Psihijatrica Klinike za psihijatrijske bolesti "Dr Laza Lazarević" jelena Sredanović
Psihijatrica Jelena Sredanović (Foto: Direkt)

Iako ponekada djeluje da kao član porodice, prijatelj/ica ili kolega/inica ne znamo pravilno odreagovati u odnosu na oboljelu osobu, jedan zagrljaj može biti najbolji i nepogrešivi izbor, naglašava u razgovoru za Direkt psihijatrica sa Klinike za psihijatrijske bolesti “Dr Laza Lazarević” iz Beograda Jelena Sredanović. 

“Te faze kod osoba suočenih sa dijagnozom raka idu od jedne potpune negacije problema do jedne teške depresije, ali u većini slučajeva ljudi se odluče za borbu. Nekada uz pomoć lijekova koje mi damo, a nekada i bez njih”, kaže psihijatrica Sredanović.

Empatija, ne sažaljenje

Dijagnozu raka često prate brojni osjećaji i stanja, od straha, tuge, bespomoćnosti, anksioznosti, depresije… Tu su nerijetko i finasijski problemi, porodične prilike, ali i spoticanje o neuređeni državni sistem koji ne olakšava pravovremeno otkrivanje bolesti, duge liste čekanja na preglede i terapiju, iscrpljujuće procedure zakazivanja pregleda i druge administrativne poteškoće koje pacijenti moraju da prođu.

Pored ovih, oboljeli od tumora i njihove porodice suočavaju se sa stigmom u društvu, koje bolest često percipira kao poraz, a pacijenta preuranjeno otpiše, pa se isti osjećaj prenosi na i oboljelog. Stoga osoba oboljela od raka prije prihvatanja bolesti prođe fazu negiranja, gnjeva, cjenkanja i potištenosti. No, ne nužno uvijek istim redosljedom.  

Sredanović smatra da su onkološki pacijenti u Hercegovini ipak nešto “krući” i da je njen utisak kako zbog bolesti još uvijek imaju osjećaj sramote.

Zbog toga je oboljelima potrebna empatija, a ne sažaljenje, naglašava psihijatrica Sredanović. Zato smo je pitali smo kako da iskažemo empatiju umjesto sažaljenja.

“Ono što mi psihijatri učimo ljude je kako da komuniciraju, a to je da komunikacija treba da bude jasna, direktna i iskrena. Čini mi se da se tako može doći do empatije, da ne bude tu nešto što će biti lažno. Zato često savjetujemo da komunikacija počne time, makar to i zvučalo grubo – ja se plašim, jer ti imaš karcinom. I to je bolje izgovoriti nego napraviti facu tužne sove. To je apsolutno najgore. Mislim da je dobar izbor neka autentičnost u komunikaciji”, smatra Sredanović i savjetuje da ako ne znate kako prići prijatelju ili poznaniku koji bolije od raka, pokazivanje ličnih emocija je dobra opcija. 

“Ljudi u tim situacijama nisu sigurni kako da priđu oboljeloj osobi. Možda je bolje da kažu – ja se osjećam nelagodno da te pitam kako si, jer ne znam treba li da te pitam kako si ili ne. Tako nekako polazite od svog osjećanja i onda se komunikacija lakše odvija”, smatra Sredanović. 

Strah od gubitka, patnje i boli

Liječenje onkoloških pacijenata ne može da ide u dobrom pravcu ukoliko oni nemaju adekvatnu podršku porodice i ljekara, iako znatan broj pacijenata liječenju, po vlastitom izboru, pristupa sam.

Psihijatrica Sredanović u razgovoru za naš portal ističe da često radi sa porodicama oboljelih i da su njihovi najveći strahovi – gubitak, patnja i bol. Napominje da članovi porodice vjeruju kako je njima najteže u tom trenutku, no, to ne može biti tako, smatra ona, jer je najveći teret ipak na osobi koja je oboljela. 

“Mi pokušavamo da otklonimo njihove strahove i dajemo im neke osnovne instrukcije kako da se nađu svom bliskom članu porodice. To je čitav jedan proces od više seansi, jer i članovi porodice prolaze kroz one iste faze, i kroz gnjev, i negiranje, i potištenost”, pojašnjava Sredanović. 

Najveći strah pacijenata je upravo strah od fizičke boli. No, napredak medicine i farmacije bol bi trebalo da eliminiše ili maksimalno ublaži i to bi pacijentima trebalo odmah saopštiti. Takođe, pristupi u liječenju tumora se znatno razlikuju u odnosu na period od prije deceniju i danas se sve više govori o kvalitetu života onkoloških pacijenata, a ne samo o njihovom preživljavanju.  

“Ljekovi protiv bolova bi morali da budu dostupni svakom onkološkom pacijentu. Nema razloga da iko prolazi kroz fizičku bol. Za svaki neželjeni efekat terapije mora se tražiti lijek koji će smanjiti taj efekat. Pacijenti moraju da budu informisani o tome“, kaže ona. 

Iako se u praksi ljekari susreću sa zahtjevima porodice da onkološkom pacijentu ne saopšte istinu o dijagnozi, Sredanović kaže da je istina u ovim situacijama poželjna. Naglašava, ipak, da je ovo dilema i među onkolozima i psihijatrima.

“Ja mislim da ljekari treba da kažu istinu, ali doziranu istinu. Da ne bude izrečena odjednom i da ne sadrži baš sve detalje, i dijagnozu i prognozu. No, trebamo imati na umu da je svaka osoba  individua za sebe i drugačije prihvata stvarnost i o tome treba da vodimo računa”, ističe naša sagovornica.

Ćelav/a sam, pa šta!

Sredanović navodi da onkološkim pacijentima koji prolaze kroz proces liječenja hemioterapijom posebno teško pada gubitak kose, koji u trenucima liječenja ne bi trebalo da bude prioritetan. Pogotovo, kaže, teško je ženama, jer je ćelavost u prvoj fazi nešto što društvo najprije primijeti.

“Baš nam je jedna pacijentkinja pričala da ljudi insistiraju na tome da im objasni zašto nosi maramu. Treba nam više znanja i informisanosti i više druženja i kontakta među ljudima. Ženama je taj fizički izgled i u tim momentima bitan, ali one brzo prevaziđu tu fazu. Jako je korisno da  pacijentkinje o tome pričaju, čujem onda da jedna drugoj prenose tehniku šminkanja i slično. Zato postoje grupe i razmjena informacija. Mislim da nam sada nedostaje otvorenosti”, ističe Sredanović. 

Odnos sa ljekarom takođe mora biti protkan povjerenjem i poštovanjem, a nikako strahom. Smatra da u liječenju onkoloških pacijenata u Trebinju, sa psihološkog aspekta mnogo stvari može biti unapređeno, poput prijedloga uređenja soba u kojima borave ili primaju terapiju.

“Ja sam im sugerisala da bi bilo dobro da angažuju volontere sa Akademije llikovnih umjetnosti da im oslikaju prostorije u kojima se liječe, mogu tu biti i neke motivirajuće poruke, poput one koja je meni najdraža – život ima dva pravila, prvo je ne odustaj od života, a drugo je sjeti se ovog prvog. Edukacije i predavanja, i pacijenata i ljekara, su vrlo dragocjeni, a rad sa psiholozima može biti od ogromnog značaja”, zaključuje Sredanović. 

Inače, na trebinjskom Odjeljenju za onkologiju pacijentima su odnedavno na raspolaganju i psiholozi, što bi trebalo da olakša njihov život tokom liječenja.

Podijeli članak
Ostavite komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *