Posjeta psihologu u Republici Srpskoj, prema riječima stručnjaka, više nije tabu tema. Ljudi češće traže pomoć, ali ipak, reklo bi se, da se o odlasku kod psihologa u Hercegovini još uvijek ćuti. Kako iskustva pojedinaca sa psihologom nismo mogli naći u Hercegovini priča će nas odvesti do Kozarske Dubice.
Oni kojima razgovori sa psihologom nisu strani o tome u Hercegovini nerado govore. Tako nas priča vodi u Kozarsku Dubicu, odakle je djevojka koja je prvi put odlučila da za “Direkt” govori o strahovima koji su je odveli kod psihologa, iskustvu, ali i reakcijama okoline koje su je pratile.
“Kod psihologa sam prvi put otišla prije pet-šest godina pošto me dugo mučio strah od ptica. U jednom trenutku me taj strah počeo paralisati, imala sam nekontrolisane napade panike i naprosto me to kočilo u nekim životnim obavezama. Nisam smjela proći kroz park, prelazila sam na drugu stranu ulice kad vidim ptice i nisam se nimalo osjećala ugodno. Pošto nisam znala šta je uzrok tog straha odlučila sam da odem kod psihologa. Na terapijama sam otkrila da je uzrok straha neka ratna trauma iz mog djetinjstva i bilo mi je lakše. Potom je krenulo suočavanje sa tim strahom i njegovo prevazilaženje”, prisjeća se svojih iskustava Milica Pralica.
Od okoline nije imala razumijevanje i podršku, štaviše, kaže, doživljavala je dosta stigmatizirajućih stavova.
“Govorili su mi pa nisi luda, samo slabići idu kod psihologa i onda mi je to nametnulo pritisak gdje sam ja smatrala da je to normalno, ali okruženje oko mene to nije prihvatalo, oni su me ubjeđivivali da to nije u redu”, kaže Pralica.
Nakon preseljenja u drugi grad, kaže, morala je da pronađe drugu terapeutkinju koja bi joj odgovarala za neke druge procese koji su joj se dešavali u životu, a koje nije znala kako da kanališe.
“Pronašla sam odličnu psihologinju koja se bavi gestaltom, znala sam i dva puta sedmično da idem kod nje, i to je ono kad osjetiš da te duša boli i trebaš da ideš kod psihologa”, kaže naša sagovornica.
Smatra da je odlazak kod psihologa sastavni dio našeg odrastanja i naše osobnosti, te da ukoliko ne znamo kako da prevaziđemo neki problem trebamo potražiti pomoć.
Onima koji se dvoume, ili kojima nije odgovarala psihoterapija kod jednog psihologa, poručuje da trebaju da promijene psihologa, ali da ne odustaju, jer to je i odustajanje od sebe.
Posjeta psihologu – od stresa do opuštenosti
Više posla, posljednjih godina, ima i Goran Prodanović, psiholog u trebinjskoj bolnici.
“Na razgovor sada dolaze ljudi više nego ranije. Primjetno je da dolazi i dosta mlađih osoba, a razlozi za to su brojni. Pored podizanja svijesti da nije strašno otići kod psihologa, tome je doprinijela i sve veća izloženost stresu”, kaže Prodanović.
Prvi sustret sa psihologom, kako kaže naš sagovornik, većinom je kod svih pacijenata isti. Da li zbog susreta sa nepoznatim ili toga što još uvijek brojni zaziru od razgovora sa psihologom, ali najteže svima bude prvi odlazak kod psihologa.
“Većinom tada budu napeti, ali kada vide da to nije ništa strašno i da je tu neko ko ih razumije i ko će im pružiti podršku, onda dolaze rado. Poslije vide da razgovor ima smisla i da pomaže”, kaže za “Direkt” psiholog Goran Prodanović.
I razgovor sa školskim psihologom nije više samo po kazni
“Prije su psiholozima slali učenike koji imaju poteškoće u učenju ili ponašanju, najčešće oni koji su nešto loše uradili, što se danas dosta promijenilo”, kaže za naš portal školski psihološkinja Ana Radišić.
Još uvijek postoje određene predrasude i iracionalana uvjerenja o poslovima i očekivanjima od psihologa.
“I danas se često susrećem sa komentarima roditelja koji kažu, molim vas recite mu da treba ili ne smije nešto da radi. Doživljavaju nas kao zamjenu ili produženu ruku svog autoriteta. Uvijek kažem svojim klijentima da je rad psihologa samo mali dio promjene i da su psiholozi tu da pokrenu promjene i da usmjere klijente, ali sve ostalo je do njih”, pojašnjava Radišić, koja već 15 godina radi kao psihološkinja u osnovnoj školi.
Zanimljivo je da i roditelji, koji su nekada djetetov odlazak kod psihologa doživljavali kao ukor i potvrdu da dijete nije dobro, sada mnogo češće traže pomoć i podršku psihologa u školama i savjetovalištima.
“Ranije roditelji samoinicijativno skoro da i nisu dolazili kod psihologa. Tome je doprinjela povećana prisutnost psihologa u školama, vrtićima, domovim zdravlja, sudovima, tužilaštvima, a imamo i prva psihološka savjetovališta u Hercegovini. Psiholozi su mnogo prisutniji i u medijima i sada se mnogo više govori o mentalnom zdravlju”, kaže naša sagovornica.
[stextbox id='naslov’ caption='Podaci SZO’]Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije polovina (50 %) svih mentalnih poremećaja počinje prije 14. godine, a 75 % do sredine 20-ih godina. Većina ih ostane neprepoznata i neliječena.[/stextbox]
Prema njenim riječima, pored roditelja za svoju djecu, pomoć od psihologa najčešće traže osobe mlađe od četrdeset godna.
“Primjetno je da se ljudi javljaju za pomoć kada već pucaju na više područja, kada gube funkcionalnost i kada više ne mogu da maskiraju svoj problem u okruženju. U prilog tome ide i činjenica o velikom broju osoba koje koriste medikamenoznu terapiju za liječenje psihičkih bolesti u Republici Srpskoj”, kaže Radišić.
Radom na sebi do očuvanja mentalnog zdravlja
Mentalno zdravlje je temelj koji omogućava da se ostvare vlastiti potencijali, a važno je u svakoj fazi života. Savjeti za njegovo očuvanje su brojni.
“Rad na sebi nam pomaže da postanemo svjesni svojih snaga i slabosti, povećava svjesnost o sebi i poboljšava odnose sa drugima. Imajte ciljeve i svaki dan uradite barem nešto da bi se primakli ostvarenju svoga cilja”, poručuje naša sagovornica.
Pored toga važno je, kaže, i naučiti balansirati sa stresom i svakodnevnim izazovima.
“Čovjek je društveno biće i svoju vrijednost i smisao potvrđuje u odnosima sa drugim ljudima. Ljudi koji imaju podršku i bliskost sa porodicom i prijateljima lakše prevazilaze teške trenutke. Procijenite izvore stresa i da li vi možete uticati na njih. U svakom slučaju možemo uticati na doživljaj stavranosti, to jest kako ćemo doživjeti te stresove. Ako ne možete sami, potražite pomoć”, poručuje za kraju razgovora psihološkinja Ana Radišić.