Petra Dubljević – Jednom pedagog uvijek pedagog

Iako je prije 20 godina zatvorila dnevnik i napustila učionicu, Petra Dubljević iz Trebinja i danas podučava mlade. Doduše, fiziku i tehničko je zamijenila ručnim radom, ali što je najvažnije njena posvećenost, toplina i vjera u djecu su ostale nepromijenjene.

Petru Dubljević zatičemo u malom, toplom kutku smještenom u Varoš čaršiji u Gradu Sunca. Na policama se šarene njeni ručni radovi, ali i radovi prijatelja s kojima dijeli ljubav prema stvaranju. Kaže da od toga ne živi, ali zahvaljujući igli i koncu, svaki dan za nju bude ispunjeniji.

“Prodaja ide loše, ali nisam tu da prodam, koliko god – imam za vožnju. Svi koji dođu pitaju me kolika ti je zarada. Ne može se na ovome nikada zaraditi, nema vrijednosti“, priča nam Petra koja svaki četvrtak veče u udruženju “Sonata” sat vremena, od pet do šest, rezerviše za podučavanje mladih ručnim radovima.

„U Sonati uglavnom bude djece iz osnovne škole, oni se mijenjaju, igraju se, ali to i jeste cilj da se zabave djeca i da nauče nešto“, priča naša sagovornica koja je i ranije po odlasku u penziju željela da mladima besplatno prenosi znanja o ručnim radovima. No u toj namjeri nije dugo uspjela, jer je škola ponudila da joj ustupi jedino hodnik, koji nije bio prigodan prostor za rad.

 „Za ne povjerovati – djeca su bila zainteresovana. Pokazivala sam im heklanje i pletenje“, priča Petra.

Danas je zadovoljna, jer u Sonati ima svoj kutak.

Jednom pedagog uvijek pedagog

„Želim da pozdravim svu moju djecu iz Breze, iz Župče, Dabravina, Ilijaša, Semizovca i sve učenike moje iz Trebinja. Sve ih volim“, nabraja Petra, dok u njenom glasu osjetimo strpljenje učiteljice i smirenost žene koja je četiri decenije života posvetila školi i djeci.

Prisjećajući se svog radnog puta, kaže da je nemoguće navesti koliko je ispratila generacija. Ali odlučno kaže da su sve to njena djeca.

„Od prvog dana imala sam veliku ljubav prema djeci, i tako je i danas. Sva djeca kojoj sam predavala – to su moja djeca. Bilo je i ratnih problema, ali ne, to su moja djeca i gotovo. I svoje dijete se naljuti, ali se razgovorom sve riješi“, priča nam Petra s ponosom u glasu.

A nisu je zaboravili ni nekadašnji učenici. Pored trebinjskih učenika nerijetko je obraduju posjete i nekadašnjih učenika iz Breze. Tako joj je nedavno, priča, svratio i momak koji je u Varoš čaršiji na vratima pročitao poznato ime i prezime.

“Rekao mi je kako mu je predavala tehničko Petra Dubljević u Brezi i pitao me ko je Petra. Nije me poznao, ja imala 50 kg, a sada 150“, kroz smijeh nam prepričava naša sagovornica ovu slučajnu i dragu posjetu.

Dodaje da joj je takođe iz Breze nekadašnja učenica rekla kako su u školskim vitrinama i dalje njeni radovi.

“Nema kakvih nije bilo maketa“, prisjeća se naša sagovornica, koja je iz Breze otišla 1992. godine.

Rođena je u Ilijašu, a radni vijek započela je upravo u rodnom kraju. U Brezi je predavala tehničko i fizičko, a ratne godine obilježile su i njen radni i lični život.

„U maju ’92. imala sam osmi razred. Muž mi je morao ranije napustiti, a ja sam ostala da završim s djecom, da im dam diplome, da mogu otići dalje. Kasnije nisam mogla izaći, pa su me pustili preko razmjene“, prisjeća se u razgovoru za “Direkt” Petra Dubljević

Nakon toga, radila je u rodnom Ilijašu i Semzovcu, gdje je oko sedam kilometara većinom prelazila pješke.

„U pola šest ujutru bi odlazila samo da održim nastavu, pa od 12 sati u Ilijašu bi bila druga smjena“, prisjeća se ratnog vremena naša sagovornica.

Nakon rata doselila se u Trebinje, gdje je, kaže, zahvaljujući majčinoj upornosti i završenoj fizici, mogla da nastavi posao.

„Mnogi su tada završavali samo tehničko u Prištini, bez fizike, ali meni majka nije dala da odustanem. Govorila je – sjedi, uči, nema mrdanja. Kasnije se to isplatilo, jer bez fizike u Trebinju ne bih dobila posao“, zadovoljno govori.

Umjesto nastavnice slikarski model

No prije katedre u Trebinju, Petra Dubljević se oprobala i kao slikarski model. Kako u prvom momentu njenog dolaska u Trebinju nisu imali potrebu za novim nastavnikom, Petra se prijavila na konkurs za modela, koji je tada oglasila ovdašnja Akademija likovne umjetnosti.

Kako se prisjeća u razgovoru i to joj je posebno iskustvo, satima je znala bespomično da sjedi, kako bi studenti mogli da prikažu svaki detalj njenog lika. A poslije toga znali su i da se počaste ukusnim kiflicama koje bi Petra specijalno za njih pravila. I u toj životnoj epizodi ova učiteljica je bila ponosna, boravila je u sebi najdražem okruženju, među mladima.

Automobil kao saveznik

Nedugo nakon dolaska u Trebinje, kako smo čuli, Petra dobija i posao u struci. Ponovo u učionici među djecom i poslom koji oduvijek najviše voli.

„Imala sam šest časova u Lastvi, tada sam vozila juga – evo me u Lastvi. Četiri časa u Ljubomiru, evo me u Ljubomiru, dva časa dolje u školi evo me dolje u školi. Sve sam obavljala, svi su se čudili, a tako mi je nešto fino išlo za rukom. Valjda što čovjek radi od srca onda ide“, prisjeća se jednog od perioda svoga rada u Trebinju, kada joj je automobil bio glavni saveznik.

A zahvaljujući vožnji ona je i danas vrlo aktivna, posebno je srećna što su joj sa napunjenih 80 godina produžili vozačku dozvolu.

„Kad su mi produžili vozačku ovdje sam svima rekla imate svi kafu. Produžena mi je vozačka još tri godine“, ponosno nam priča Petra.

Princip uprkos potrebi

A pored svega ova zanimljiva i svestrana žena najveći utisak je ostavila na nas pričom u kojoj smo vidjeli koliko je jaka njena principijelnost i ljudskost.

Naime, po njenom odlasku u penziju zbog suprugove bolesti imala je potrebu za dodatnom zaradom. Tada se odlučila da radi sa djecom iz drugog razreda, smatrajući da je upravo taj razred najteži za djecu.

Plan joj je bio da djecu prihvati kada završe sa školom i da im pomogne u učenju školskog gradiva, kao i da odrade zadaću dok su roditelji na poslu.

Najzanimljivije od svega nam je što je Petra to naplaćivala pet maraka, ali samo ako je gradivo naučeno i zadaća urađena. U suprotnom nije uzimala naknadu.

Kako nam objašnjava željela je i tada, kao i uvijek, djecu da uči da vrjednuju svoj rad. U tom principu je nije spriječila ni potreba za dodatnim novcem. I tako vidimo da i uprkos bilo kakvim nedaćama Petra je ostajala čovjek za jasnim principima.

„Rad je zdravlje, a ljubav je život – to je moj moto“ priča nam naša sagovornica i zaključuje da bez ljubavi ne bi ništa ovo radila.

Ova svestrana žena često i zapisuje svoje misli. Tako je nakon godina rada s djecom na jednoj cjeduljici napisala da jedno dijete odraslog može da nauči tri stvari.

„Da bude zadovoljan bez razloga, da se uvijek nečim zanima, da umije da zahtjeva svim silama ono što želi da ostvari“, pročitala nam je s ceduljice Petra neke od njenih zapisanih misli.

A posebnu posvetu imala je i za 36 učenika svoje posljednje generacije – 2005. godine.

„Za 36 tadašnjih mojih učenika isheklala sam ruže i napisala im posvetu: „Srećni ljudi su zadovoljni onim što imaju i uživaju u malim stvarima“, bila je moja posveta njima“, prisjetila se pred kraj razgovora naša sagovornica koja i u devetoj deceniji života živi ispunjeno, s osmijehom i planom za svaki novi dan.

A upravo jedna od njenih učenica posljednje generacije – Nikolina Ratković, ranije u razgovoru za Direkt, govorila kaliko je baš Petra Dubljević, kao dobar pedagog, imala uticaja i na njen kasniji život i rad.

Petra Dubljević sada kaže da je zadovoljna, da uvijek ima društvo i razlog da ustane. I kao nekad u učionici i dalje uči druge, ali i sebe, kako da joj život bude najbolji ručni rad.