Zasvijetlilo je u kući i ispred kuće na broju osam u trebinjskoj Mahali. Nijaz Tičić, čiju je priču “Direkt” nedavno objavio, dobio je struju i nove eloksirane vrata i prozore. U Kršu je sada mnogo češće i trebinjska policija.
Osim mještana i dalje nema mnogo onih koji mare za naselje u srcu Trebinja. Stanovnici sa kojima smo razgovarali kažu da im je zbog osvjetljenja i onoga što je Nijaz sredio oko kuće tuda ljepše prolaziti, preglednije im je i sigurnije.
Sada i djeca prečicom mogu u pekaru po hljeb, kažu.
Kuća Nijaza Tičića izgleda drugačije. Polomljeni prozori i vrata su prošlost. Ipak, da bi se žaštitio od ponovnih provala, na otvorima su stavljene i željezne ograde.
Nijaz je trenutno u Švedskoj, odakle nam se i javio kako bi nam rekao šta se u međuvremenu dešavalo i javno zahvalio svima onima koji su mu na bilo koji način pomogli.
“Ja sam se ukočio tu. Počeo sam plakati. Nisam mogao svojim očima da vjerujem”, tako Nijaz opisuje prvu reakciju kada mu je stari poznanik saopštio da će mu grupa kojoj pripada, “Noćni vukovi”, pružiti pomoć.
“Zadnji dan kad sam bio u Trebinju došli su Noćni vukovi, jer ja iz starih vremena poznajem jednog od njih. Nisam ni znao da je on u toj grupi. Oni su došli kod mene i rekli – mi ti pomažemo za struju i sve otvore, odmah”, priča Nijaz.
Objašnjava da su i uradili onako kako su obećali, pomogli su mu da dobije struju i postavili sve otvore na kući.
A potrudili su se i u policiji. Skoro svaku noć, kaže, policajci su bili u blizini.
“To je jako dobro”, primjećuje Nijaz i dodaje kako mu je sada sve mnogo lakše.
Svjestan je, ipak, da je do konačnog povratka u svoj rodni grad pred njim dugačak put. U planu ima da nastavi sa uređenjem gornjeg sprata kuće kako bi tu mogao da prenoći kada dođe.
“Prvo ću da osposobim taj gornji sprat da tu mogu da spavam, a onda ću dolje kupatilo. To malo više košta, ali polako, radiću što mogu. Kamen po kamen, pa će biti palača”, kaže on optimistično, dok pravi nove planove.
“Želim da počistim i sredim sve u okolini Krša, ne samo svoju kuću. Što to ljepše bude izgledalo, ljepše će i biti i nama svima”, zaključuje on.
Muž i sin Nijazove komšinice Nataše Odavić postavili su željeznu ogradu na otvore, a Nataša po staroj navici i dalje obilazi Nijazovo imanje.
“I ja sam sada srećnija i sigurnija”, govori za “Direkt”. Kaže da će zajedno sa ostalim komšijama i dalje pomagati Nijazu kako bi što prije uselio u svoju kuću.
“Ja bogami finansijski ne mogu, ali zato fizički mogu. Mogu ga ugostiti u svojoj kući kad god dođe. Ne samo njega, nego i sve komšije”, priča Nataša.
Kada Nijaz dođe, njih dvoje će nastaviti da zidaju otvore na obližnjim ruiniranim objektima, kako bi spriječili da se u potpunosti pretvore u pravu deponiju i wc za prolaznike.
Jedino što nisu uspjeli da sklone je gomila špriceva koja stoji ispred kuće. Očekuju da to pokupi neko stručan i odloži na mjesto koje je za to predviđeno, kako se u suprotnom, neko ne bi povrijedio.
Nijaz kaže da ne zaspi nijednu noć, a da ne pomisli na to kako dobrih ljudi ima.
“Zahvaljujem se svima koji su mi pomogli. Sve su to moje komšije i prijatelji. To mi daje veću volju da se što prije vratim u Trebinje”, zaključuje on.
Dok Nijaz misli o dobrim ljudima, svoj red čeka misao – mora li čovjek u centru jednog otvorenog i slobodnog grada okivati željezom svoju imovinu da bi je zaštitio?
Svaka čast ljudima što mu pomažu