Oko 400.000 radnika u Bosni i Hercegovini živi od minimalne plate koja iznosi oko 290 eura. Radi se o najnižoj zagarantovanoj plati. Za mjesečne troškove života im treba oko 2.500 maraka ili 1.250 eura. Toliko, prema zvaničnim podacima iz aprila ove godine, iznose mjesečni troškovi života četveročlane porodice.
Pišu: Ermin Zatega i Marija Augustinović/ RSE
Među radnicima u proizvodnom sektoru koji žive na minimalcu je oko 33.000 zaposlenih u industriji tekstila, odjeće, obuće i kože.
Esmir Dervić je od takve plate živio do 2019. godine, kada je dobio otkaz u firmi “Olip” iz Travnika, u srednjoj Bosni i Hercegovini. Zbog otkaza je tužio poslodavca, a sudski spor je još u toku.
Tvornica obuće i proizvoda od kože “Olip-Bosna”, u pogonima u Travniku i Donjem Vakufu, u centralnoj BiH, zapošljava više od 1.000 ljudi. Vlasnik je italijanski investitor i većinu proizvoda izvozi na inostrano tržište.
Par cipela ove firme na tržištu BiH dostiže cijenu i do 450 maraka (oko 225 eura) dok kožne torbe koštaju i više od 600 maraka (oko 300 eura).
Radnici o nipodaštavanju na poslu
Prema standardima industrije jedan radnik može dnevno proizvesti i do deset pari obuće.
“Platom ne možeš kupiti torbu koju napraviš. Ne razumiju ti poslodavci da čovjek ne može za platu koju ima samo da jede i dolazi na posao. Dio plate im se uplaćuje na račun, a dio daje u kovertama. Poslodavci se ophode vrlo rigorozno i ružno, te nipodaštavaju radnike smatrajući ih nižom vrstom. Sve manje je ljudi koji žele tako da rade“, kaže Dervić za Radio Slobodna Evropa (RSE).
Među radnicima koji nisu pristali da rade pod takvim uslovima u travničkom “Olipu” je Husmira Mekan. Bila je među zaposlenima koji su 2020. godine štrajkovali nakon što im je poslodavac dodatno umanjio primanja, pravdajući to smanjenjem obima posla zbog pandemije.
“Napustila sam ‘Olip’ poslije štrajka, jer se nisam željela vratiti na njihove uslove. A da sam imala druge perspektive nisam. Kod kuće sam bila četiri mjeseca bez primanja”, kaže Mekan i naglašava da je “otjerana” u Njemačku gdje danas živi i radi.
“Ostavila sam svoju domovinu i svoje bolesne roditelje za borbom za bolji život”, dodaje.
Menadžment kompanije Olip Bosna nije odgovorio na upit RSE za razgovor o uslovima rada, platama i radnim pravima zaposlenika.
Priča o ‘Fortuni’ i kožarskoj industriji u BiH
Hasija Nurić radila u fabrici obuće “Fortuna” Gračanica, na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine. U toj firmi je bila zaposlena od 1981. godine kao radnica u proizvodnji. Zbog oboljenja pluća, uzrokovanog isparenjima ljepila za obuću, 1999. godine je prebačena na lakše radno mjesto.
“Mala plata, nemaš godišnji, nemaš ništa. Dobijala sam 250 do 300 maraka (do 150 eura). Bilo je i do 120 maraka (oko 60 eura), kako kad. Na bolovanju kada sam bila, dobijala sam po 50 maraka (25 eura)”, priča Hasija za RSE.
Prije šest godina u firmi je otvoren stečajni postupak zbog čega je Hasija sa još oko 200 radnika dobila otkaz nakon 36 godina rada. Ne može se penzionisati, jer uprava fabrike nije uplaćivala doprinose za zdravstveno i penziono osiguranje od 1999. godine.
“Evo ja sam pet – šest godina kući i bez dinara. Imala sam dvije godine sa biroa kad sam ostala bez posla, a poslije nemam ništa“, kaže Nurić.
Hasija objašnjava da živi od muževe penzije i pomoći koju dobiju od djece.
“Nakon toliko godina rada. Stvarno sramota za ovu državu. Tolike si godine radio, a zašto? Nizašto”, dodaje Nurić.
U aprilu 2018. godine je, između ostalog, zbog neplaćanja doprinosa za radnike na pet godina zatvora osuđen direktor Fortune Safet Pjanić. On je priznao krivicu za počinjeni privredni kriminal. Pored njega su osuđena i trojica njegovih bliskih saradnika.
Fabrika za izrabljivanje
“Kad vam ispričam priču o Fortuni isprič'o sam vam priču o kompletnoj kožarskoj industriji u BiH”, kaže Velid Harčin, advokat iz Gračanice koji je bez naknade zastupao radnike Fortune u brojnim sudskim sporovima, te stečajnom postupku.
Harčin objašnjava da je bivši direktor Pjanić izašao iz zatvora, ali su nekažnjeni ostali rukovodioci u Poreskoj upravi i fondovima zdravstvenog i penzionog osiguranja, koji su godinama tolerisali njegovo nezakonito poslovanje.
Bez kolektivnog ugovora
Odlukom Vlade Federacije BiH, jednog od dva entiteta u BiH, najniža neto plaća u ovoj godini iznosi 543 marke (oko 277 eura). U drugom entitetu, Republici Srpskoj (RS), je 590 maraka (oko 295 eura).
Uz mjesečnu plaću, radnici imaju pravo na neoporezive naknade poput toplog obroka, troškova prijevoza i regresa, ali to treba biti definirano kolektivnim ugovorima. U ovoj industrijskoj grani u Federaciji BiH nema kolektivnog ugovora nakon što je istekao onaj potpisan 2018. godine.
Zlatibor Kojčić, predsjednik granskog sindikata industrije kože, tekstila, obuće i gume u FBiH kaže da sindikat nije pristao odreći se prava koja je oko 20.000 radnika iz ove industrijske grane imalo u prošlom kolektivnom ugovoru. To je razlog zbog kojeg nije postignut dogovor između predstavnika Sindikata i poslodavaca.
“Mi da smo potpisali bili bismo u još većoj dubiozi”, kaže objašnjavajući da su od poslodavaca dobili nepovoljan prijedlog po principu “uzmi ili ostavi”. Prema tom prijedlogu bi poslodavci određivali kada će i koliko dugo radnici moći na godišnji odmor.
Objašnjava da poslodavci u ovoj industriji često ne poštuju ni obavezu isplaćivanja minimalne plate.