Ljudi čitaju više nego ikada u istoriji, ali je pitanje šta. Mislim da većinom čitaju o razvodu Harisa Džinovića i slične estradne pikanterije, nego književna djela. Ako pak i čitaju književnost, po raznim analizama marketinških stručnjaka, reklo bi se da je to većinom takozvana laka literatura. Međutim, laka literatura je u bliskoj vezi sa marketingom, pa nisam siguran koliko takvim analizama možemo vjerovati.
Ovako za „Direkt“ počinje priču pjesnik Milan Rakulj a sve u susret Svjetskom danu knjige i autorskih prava koji se obilježava danas širom svijeta. Knjiga je lijek za tijelo i dušu, ali i prozor u nove vidike, udaljene krajolike i dubinu ljudskog uma, a što je najvažnije oplemenjuje nas i neprobojan je bedem svakog društva.
„Vjerujem u definiciju Slavka Gavranovića, dobrog duha banjalučkog kampusa na kojem je godinama prodavao knjige. On je rekao da su laka literatura, laka lova i lake žene tri oružja đavola. Čitanje nas, dakle, ne čini nužno boljim ljudima, čak zna i da odmogne“, rekao je Rakulj.
Prema njegovim riječima, za tešku literaturu iliti takozvanu visoku književnost, odnosno za ono što nadahnjuje i produbljuje našu svijest, odlučuju se tek pojedinci.
„Džoni Štulić bi istu stvar poetski ljepše definisao Prokleta mogućnost izbora mora da postoji. Protok informacija kroz ljudski mozak u našem vremenu je izuzetno veliki i stoga je potrebna i izuzetna volja da vrijeme izdvojimo za nešto smisleno i vrijedno“, dodao je Rakulj.
Popularnost
Kako ističe Rakulj, kod nas se, osim u slučaju nekolicine popularnijih pisaca, tiraži knjiga se uglavnom kreću od tri do pet stotina primjeraka, a često nema zainteresovanih ni za toliko.
„U razvijenijim zemljama onlajn izdanja su popularnija nego kod nas. Tamo su uglavnom knjige u ponudi preko interneta i štampaju se po narudžbi. Dakle, na internetu pronađemo ono što nam se sviđa, naručimo knjigu i onda, nakon što platimo, za nas bude ištampan jedan primjerak, koji će nam biti dostavljen na kućnu adresu. To je pošteno prema šumi“, dodao je Rakulj.
Od knjige se ne odvaja ni danas a zavolio je još u srednjoj školi. Išao je u elektrotehničku i bili su mu dosadni stručni predmeti, za razliku od čitanja.
„U djetinjstvu sam volio fudbal više od književnosti. Fudbal mi se odavno smučio, ne pratim ga već dvadeset godina, ne zbog knjige, nego zbog toga što je novac preuzeo primat nad ljepotom i induvidualizmom. Redovno čitam i danas, što zbog ljubavi, što zbog potrebe i prirode posla“, dodaje Rakulj.
Dodaje da mu knjiga ponekad posluži i kao tacna, jer na njoj nosi kafu iz birtije kada se penje na četvrti sprat redakcije.
„U tim trenucima govorim kolegama kako je višestruko korisna. Knjiga je, naravno, korisna i iz razloga što nam dokazuje kako ljudi nisu tikve bez korijena“, jasan je Rakulj.
Ona je za njega spoznaja o svijetu, ali i svijet za sebe. Pomoću nje znamo da su generacije koje su živjele prije više stotina, pa i hiljada godina, imale slične probleme kao i mi danas.
„Šekspirov šezdeset šesti sonet je slika i današnjeg društvenog uređenja. Servantesovih Don Kihota i danas na ulicama ima koliko hoćeš, samo što većina ljudi misli da su budale, ali malo ko otkrije da imaju plemenit cilj. Savjest čovječanstva i dalje preispituje Raskoljnikov o kojem je pisao Dostojevski. Međutim, Dostojevski ne može zaustaviti sjekiru nad vratom neke današnje Aljone Ivanovne, Servantes ne može poštedjeti poruge nekog novog Don Kihota, niti Šekspir može današnji svijet učiniti boljim“, kazao je Rakulj dodavši da književnost, pa i umjetnost generalno, više pomaže pojedincima nego kolektivu, jer svako je konzumet za sebe te da vjeruje da su društva koja su ozbiljno shvatila svoje pisce, vjerovato srećnija od onih koji to nisu.
Najviše čita poeziju
Trenutno najviše voli da čita poeziju, kratke priče, istorijske romane, romane generalno, memoare – zavisi kada mu šta “padne pod ruku”. Nakon što mu dosade savremeni pisci, vjeru u književnost vraća klasicima.
„Recimo, “Ispovijest mangupa” Sergeja Jesenjina vraća vjeru u poeziju, “Zvjezdani časovi čovječanstva” Stefana Cvajga u istorijsku minijaturu, “Alamut” Vladimira Bartola u obimnije romane istorijske tematike, a “Život čovjeka na Balkanu” Stanisalva Krakova u memoare. Priče Antona Pavloviča Čehova vraćaju vjeru u čovječanstvo“, jasan je Rakulj.
Prema njegovim riječima, savremena književnost je rudnik u kojem pronalazimo mnogo škarta, ali ponekad naiđemo i na zlato. Današnji čitalac ako nije dobar rudar, neće naići na zlato, a potrebna je radoznalost.
„Često čujem priče da više nema književnika kao što su Ivo Andrić, Jovan Dučić, Miloš Crnjanski, Desanka Maksimović, Branko Ćopić, Duško Radović i da ne nabrajam dalje. Istina je da nema pisaca njihovog autoriteta, ali ima djela koja su na tragu njihovog djela. Skoro sam saznao da Srbija već dvadeset godina nema diplomatu koji je pisac. I to je jedan podatak koji govori o uticaju književnosti na srpsko društvo u našem vremenu. Posljednji u nizu pisaca diplomata bio je Dušan Kovačević. On odavno nije diplomata, ali je u isto vrijeme klasik i zlato u rudniku savremene srpske književnosti, a ima ih još“, kazao je Rakulj naglasivši da kada sito vremena uradi svoj posao, kada književni kružoci, klanovi i nagrade ostanu na površini, siguran je da će nam ostati i klasici 21. vijeka.
Inspiracija
Milan Rakulj dobitnik je mnogobrojnih priznanja, kao što su „Stražilovo“ 2010. godine, „Srpskoj pero“ 2020. godine te „Pečat varoši sremskokarlovačke“ prije dvije godine a poezija mu je prevođena na francuski, mađarski i makedonski jezik.
„Poeziju sam počeo pisati u školi, jer je moja škola bila sistem u malom. Ocjene su se kupovale na isti način kako se kupovao i posao nakon završene škole. Poezija je bila i ostala moj bunt, ali i mnogo više od bunta. Taj bunt nije bez razloga, ali nema ni moć da bilo šta promijeni. Mene je ipak poezija mijenjala i oblikovala, nadam se na bolje. Za poeziju se tvrdi da je najviši oblik emotivne i duhovne pismenosti, a mi ljudi smo emotivna i duhovna bića. Tako bar kažu“, dodao je Rakulj.