Ko je danas heroj?

Autor: Direkt Blog Mišljenje drugih
6 minuta čitanja

Promijenio se svijet, promijenilo se društvo, ljudi više nisu ono što su bili u prošlom vijeku. Ko bi onda mogli biti današnji heroji?

Piše: Ozren Kebo/Analiziraj.ba

Heroj je čudo od čovjeka. Uvijek bolji, konstantno jači, permanentno pametniji, neupitno sretniji i privlačniji od ostatka čovječanstva, on zapravo i nije s ovog svijeta. On kao da je ovdje sletio s neke superiornije planete. Dođe, izvede akciju, spasi Zemlju, ili bar kakvu važnu mjesnu zajednicu, malo se zagleda u daljinu i onda ode dalje, u neke nove intervencije.

Srećom pa je heroj vrsta u odumiranju. Vrijednost mu iz decenije u deceniju opada, tako da je danas na neviđeno niskim granama. Nikada nije bilo lakše – samim tim i neprivlačnije – biti heroj.

A nekad? E, bila su zlatna vremena.

Prije osam decenija heroj je bio neko ko predveče sruši onaj legendarni most na Neretvi, a pred zoru sagradi novi, još legendarniji, i preko njega preveze sedamsto hiljada ranjenika. Tamo će ih dočekati Ljubiša Samardžić sa svojom jedinicom i prebaciti do Sutjeske. Gdje će ih Nijemci listom pobiti.

Prije 20 godina heroj je bio neko ko nađe kakve garibe, otjera ih s višestoljetnog ognjišta, okupira isto i na nedovršenu fasadu zakači reklamni natpis: HRVAT, ZAUZETO. Ili: BOŠNJAK, NE BARKAJ.  Ili: SRBIN, ODJEBI.

Prije petanestak godina heroj je bio neko čiji je babo u tranziciji, poštenim radom i požrtvovanim, nesebičnim zalaganjem – preko noći privatizirao kakvu firmu, istjerao radnike, a sinu kupio mrcinu od 70.000 maraka. I sva su djeca u komšiluku patila što nemaju takvog babu. Njihov im nije mogao priuštiti ni mobitel.

Prije pet godina, heroj uđe u banku, vrisne “Ovo je pljačka!”, uperi pištolj u djevojku na info-pultu (danas je to radno mjesto ukinuto zbog mjera štednje i racionalizacije), svi kao pokošeni popadaju po podu, a on iz banke izvuče dvjesto, tristo ili petsto hiljada maraka.

Eto kako devalvira status heroja.

A danas. Ko bi danas mogao biti heroj? Naprimjer, neko ko skrušeno uđe u istu tu banku, klanjajući se svima, od sekjuritija, preko čistačice, do šalterske radnice, kojoj pruži papir i zamekeće: “Ovo je moj zahtjev za kredit. Znate, mislili smo krečiti, staviti laminate i promijeniti prozore. Pa eto, ako ne može dvadeset, dajte bar deset. Vratiću sve, oc‘ mi.”

Dvadeset prvi vijek je, nakon prethodnih desetljeća ismijavanja i relativiziranja hrabrosti, poštenja, odanosti i požrtvovanosti, uništio heroje i herojstvo. Možda je tako i bolje, jer iz iskustva znamo da heroji po društvenom automatizmu na kraju završe kao sopstvena antiteza, sličniji onome protiv čega su se borili nego sebi iz herojskih dana. Crvena buržoazija gora je od bilo koje druge, jer je to postala boreći se protiv autentičnih buržuja. I upravo tako se postaje antiheroj. Prvo vrijednim djelima oduševite svijet i postanete takorekuć junak. Istog trenutka krenuo je vaš pad i otpočeo složeni proces razočarenja.

Danas bi heroj mogao biti neko ko je počinio kakvo vrijedno djelo a odbija da to materijalizira i u finansijskom, i u statusnom, i u pogledu slave. Neko ko je strog prema sebi i blag prema drugima, recimo. Jer najveći broj međuljudskih nesporazuma i nesreća rezultat je toga što smo užasno strogi prema drugima i stravično blagi prema sebi.

Ili, heroj bi mogao biti neko ko se usuđuje ugasiti TV i kompjuter, upaliti radio i tako provesti veče. Zamislite savremenu porodicu koja, umjesto da gleda serije ili bulji u mobitele, okupljena oko električnog radijatora priča priče i razmjenjuje pošalice. Heroji se danas prepoznaju po malim gestama i nevažnim stvarima, po sitnicama koje život čine lakšima i vama i onima oko vas.

Ili, zar nije heroj svako ko danas ne prezire druge ljude, ko se ne ruga starcima, ko pokušava razumjeti i prakticira rijetku duhovnu disciplinu zvanu praštanje? Heroj je svako u zemlji krvi, gladi i ušećerenog meda ko nije nasjeo na višegodišnju kampanju protiv pasa lutalica. Heroj je također svako ko odbija da su mu patriotizam, nacija, krv, reprezentacija i tlo – parametri prepoznavanja i razvrstavanja.

Heroj je promijenio fizičke gabarite i mentalni ustroj. Psihički, on je bliže formi antiheroja. Nije više mačo, ne puši, ne pije, ne guzi i ne jede mesne prerađevine. Više nije neobrijan, ispod pazuha miriše ko bijela lala… Živopisnu grdosiju Nikoletinu Bursaća zamijenio je nježni, prefinjeni Andrej Pejić. Tako je i ovo arhaično podneblje dalo svoj mali, ali važni doprinos svjetskoj transformaciji i u nečemu postalo avangarda.

Problem s herojem nije u njegovim izmišljenim kvalitetima. Njegov problem je što na kraju (ili možda to učini prvi, na samom početku) i sam povjeruje u lažnu sliku o sebi. Kada je Alija Sirotanović samovoljno prekinuo zasluženi odmor na moru, uz neponovljivu rečenicu “Ne dao Bog nikome ove patnje”, i vratio se u rudnik na posao, on je zabio glogov kolac u nametnutu mu ulogu heroja, od koje su drugi kraljevski živjeli. I utro put antiheroju, toj divnoj, tako ljudskoj, tako krhkoj spodobi…

Oznake:
Podijeli članak
Ostavite komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *