Da bi Slavko iz Trebinja i Radenko iz Gacka izvadili rodni list treba dobro da se namuče. Sporazumijevanje sa okolinom je teško, jer tumača znakovnog jezika u Hercegovini nema. Otežan im je pristup zdravstvu, obrazovanju i svim institucijama. Zbog toga ne mogu da budu u potpunosti samostalni.
Slavko Bratić je i predsjednik Udruženja gluvih i nagluvih osoba regije istočne Hercegovine. Kaže da je najveći problem barijera u komunikaciji, jer osobe koje rade u javnim institucijama nemaju adekvatno znanje na koji način da pristupe i komuniciraju sa bilo kojom osobom oštećenog sluha.
„S obzirom na to da sam aktivan kao predsjednik udruženja, posmatrao sam na koji način taj problem rješavaju drugi gradovi u BiH. To jako teško ide. Iako je zakon znakovnog jezika donesen 2009. godine on se još uvijek ne primjenjuje adekvatno“, kaže Slavko za „Direkt“.
U istom je problemu i Radenko Šupić iz Gacka.
„Vrlo teško je to što nemam prevodioca, ali imam brata koji hoda sa mnom, on mi prevede i tako se snalazim. Polako pričam sa ljudima sa kojima radim, već su se navikli i dobro me razumiju“, priča on.
Istu svakodnevnicu dijeli i 20-ak članova Udruženja gluvih i nagluvih osoba regije istočna Hercegovine. Diskriminacije, kažu u Udruženju, ne manjka.
“Jako smo diskriminisani kada je u pitanju zdravstvo, obrazovanje, takođe, ako dovodimo u pitanje pomoć osobama sa invaliditetom, kao što je invalidnina, i tu ima jako puno problema. Nama nije obezbjeđeno u potpunosti ništa. Do posljednjih godinu dana imali smo to da osoba oštećenog sluha nije imala pomoć, odnosno finansijsku podršku. Taj problem smo riješili prije godinu dana“, navodi Slavko.
Iz Udruženja „Znak za riječ“ upozoravaju na poražavajuće brojke. Predsjednica tog Udruženja Alma Mujanović naglašava da je na 70.000 osoba sa oštećenjem sluha, samo 14 – 16 certifikovanih tumača znakovnog jezika.
„Barijera u komunikaciji se rješava na više načina, a prije svega razumijevanjem okoline i poznavanjem načina komunikacije i pristupa osoba sa invaliditetom. To znači da okolina nije dovoljno edukovana na koji način da pristupi gluvoj i nagluvoj osobi. Međutim, zajedničkim angažovanjem, radom i trudom da riješimo te probleme, možemo postići rješenje, možemo naći ljude koji poznaju znakovni jezik ili čak angažovati ljude iz drugih gradova da bi se ovim osobama obezbijedio pristup informacijama u potpunosti“, zaključuje Mujanović.
Slavko je penzioner, a Radenko je zaposlen u gatačkom „Autoprevozu“. Pored posla, Radenko uživa u lovu i ribolovu. Posao i hobiji za osobe sa oštećenjem sluha mnogo znače. Slavkovo i Radenkovo iskustvo tome svjedoče.
Zato Slavka za radni vijek vežu lijepe uspomene.
„U početku kada sam došao svi su me čudno posmatrali, jer su vidjeli da sam drugačiji od njih. Međutim, bili su voljni da nauče znakovni jezik, ne bi li mi bilo lakše raditi. Odnos nam je bio super, jer su oni imali želju i volju. Znao sam to što radim, tako da su me svi cijenili i poštovali. Uz njihovo osnovno znanje znanje znakovnog jezika sve je bilo super. Tada nisam osjećao diskriminaciju i želim da kažem da je to bio sjajan primjer angažovanosti društva i želje za učenjem i življenjem u zajedništvu“, zaključuje Slavko.
Iz Udruženja poručuju da žele razumijevanje i da više nema smisla da trpe. Nove tehnologije olakšale su im komunikaciju, a društvo bi trebalo da im olakša život.